KRIŽNI PUT
Uvodna molitva
Gospodine Isuse Kriste,
želim te sada u duhu pratiti na tvom putu muke
koja je bila cijena našega spasenja.
Želim te slijediti kao svoga učitelja,
koji mi u svojoj muci pokazuješ najizvrsniji put,
put ljubavi, potpunog sebedarja – do kraja.
Pomozi mi da jasno prepoznam put ljubavi kojim mi je ići za tobom
i daj mi hrabrost da se, idući njime, ne okrenem natrag i ne odustanem.
1. postaja: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
Nedužno osuđeni Isuse,
možda mislim da s tvojom osudom nemam ništa.
Ali i ja sam sudjelovao u njoj svaki puta
kada sam nemilosrdno – jezikom ili srcem – osuđivao druge.
Ti si rekao: Ne sudite da ne budete suđeni.
Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.
Daj da uvijek budem svjestan kako su moje spoznaje o drugima ograničene
i da sudove prepustim tebi koji jedini poznaješ tajne srdaca.
A kad sam na sebi osjetim nepravedne osude,
neka to bude naknada za moja nepromišljena osuđivanja drugih.
Kad jednom budem stao pred tvoj sud, nemoj me osuditi.
2. postaja: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ
Ako tko hoće ići za mnom – rekao si,
– neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
Nitko nije prisiljen ići za tobom.
Ali, ako netko hoće, ako želi, zna što mu je činiti.
Ići putem tvoga primjera: darovati život.
Iako sam velikodušan na riječima, znaš da se užasavam križa,
ma kakav god on bio i kako se zvao.
Križ moje svakodnevice, svagdanjih teškoća i ograničenosti,
križ moje samoće i nerazumijevanja.
Križ zapetljanih međuljudskih odnosa
i svega onoga što me satire a ne mogu promijeniti.
Daj mi milost da svoj križ hrabro prigrlim
i strpljivo nosim dokle god ti hoćeš.
3. postaja: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM
Padovi su sastavni dio naše duboke istine: krhki smo.
I ti, Gospodine, nisi upotrijebio čudesnu moć
da bez pada izneseš teret križa na Kalvariju.
I ti si pao.
Kako li se samo različito odnosimo prema padovima!
Dok svoje, pošto -poto, opravdavamo,
prema tuđima smo nemilosrdni.
Oprosti mi, Gospodine, moje padove, moje nevjernosti tvojoj ljubavi,
i ne daj da ja ikad budem uzrok tuđeg pada.
4. postaja: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
Kad su te vojnici uhvatili, svi su se tvoji učenici razbježali i ostavili te.
Ali Marija, tvoja majka i najvjernija učenica, ne.
Ona je ovdje. Na tvome putu muke.
Neće otići. Iako ne može učiniti ništa.
Možda ne mogu za tebe, Gospodine, učiniti ništa.
Možda ne mogu promijeniti svijet, uništiti zlo.
Ali daj mi da, unatoč svemu, ostanem s tobom, uza te,
makar nijemom i naoko besplodnom prisutnošću.
A ti, Gospodine, ostani uvijek sa mnom.
Krijepi me svojom blizinom da mogu uvijek hrabro kročiti križnim putem svoga života.
A tvoja Majka neka mi bude putokaz.
5. postaja: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
Htio si biti potreban pomoći čovjeka iako si svemogući Bog.
Šimun iz Cirene se isprva otimao
kad su ga vojnici zaustavili na putu kući i prisilili da ti pomogne.
Ali, koje li radosti kad je spoznao kome je pomogao nositi križ!
Zar nisi ti, Gospodine, onaj koga susrećem u ljudima kojima je potrebna moja pomoć?
Ne dopusti mi da mirno nastavim svojim putem ravnodušnosti i nebrige,
nego mi pomozi da dragovoljno, a ne prisilno,
pomažem tebi pomažući čovjeku,
jer ti si sam rekao: Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće,
meni učiniste!
6. postaja: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Gospodine, progovaraš mi u svojoj riječi:
Bog ne gleda kao što gleda čovjek:
čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.
Ali, onima koji su ti povjerovali, ti daješ taj svoj božanski pronicavi pogled
da se mogu zagledati ispod pojavnoga.
I Veronika je imala takav pogled.
Zato je, u trenutku u kojem ti je prišla,
imala hrabrosti učiniti drugačije nego što čine ostali.
I zato, i više nego na njezin rubac, ti su u njezinu dušu utisnuo svoj sveti lik.
Neću te, Gospodine, ovdje na zemlji susresti u tvojoj ljudskoj prilici,
ali ću te zato često susretati u svojoj trpećoj braći i sestrama.
Daj mi sućutno Veronikino srce da ti lakšam muke
i budem bliz svakom čovjeku potrebnom moje ljubavi
u kojem se ti kriješ.
7. postaja: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM
U tvome padu zasigurno veliku ulogu ima težina križa kojeg nosiš potpuno iscrpljen.
Ali on ima i svoju tajanstvenu, duhovnu težinu: grijeh svijeta.
Davno je prorokovao prorok: Gospodin je svalio na njega bezakonje nas sviju!
Neizmjerna težina svih grijeha ljudi ruši te u prah.
I ja imam udjela u tom grijehu
i stoga imam isto tako udjela u tvojoj muci i tvojem padu.
Gospodine, udijeli mi milost
da izbjegavam svaki pa i najmanji grijeh iz ljubavi i sućuti prema tebi
koji si mene na svojim plećima ponio.
8. postaja: ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE
Gospodine, okrećeš se jeruzalemskim ženama koje plaču nad tvojom patnjom
i govoriš im: Ne plačite nada mnom, nego nad sobom i nad svojom djecom!
Prava nesreća nad kojom treba plakati je propast
kojoj idemo u susret odbijajući živjeti po tvom primjeru ljubavi,
zaustavljajući se u besplodnoj osrednjosti i duhovnoj sljepoći.
Daj mi milost da se trgnem i zaplačem nad sobom i svojim kamenim srcem,
jer tu je pravi izvor tvojih boli i patnja!
Neka razmatranje tvoje muke
u meni rodi plodom temeljitog obraćenja
i iskrenog popravka života.
9. postaja: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM
Već si posve blizu stratišta, a ponovno padaš.
Sve ti snage nestade.
Ali tvoja ljubav niti može niti hoće zaustaviti se na pola puta.
Gospodine, ne dopusti mi da ikad odustanem od tebe, od tvog evanđelja,
od strmog puta i uskih vratiju koji jedini vode u život.
I onda kad sam obeshrabren svojim mnogim i opetovanim padovima,
kad me malodušnost pritisne na tlo moje zemaljske krhkosti,
ne daj da svoj pogled odvratim od tebe, mog Početka i Svršetka.
Iako na tlu, želim već danas, sada,
započeti opet ići za tobom.
10. postaja: ISUSA SVLAČE
Kad su te vojnici lišili odijela,
više ti ništa od zemaljskog nije ostalo osim tvoga izranjenog tijela.
I svojim razgoljenim tijelom
ti mi, Gospodine, govoriš o svome posvemašnjem siromaštvu.
Daruješ se sav, do potpune razgolićenosti.
Snagom svoje patnje,
oslobodi me navezanosti uz sve što je zemaljsko i prolazno.
Ti, koji si zbog mene bio svučen do gola,
svuci s mene sve ono što me smeta da potpuno tebi pripadam,
a ti mi budi jedina prava slast
i najveće blago koje posjedujem.
11. postaja: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
Nemilosrdni udarci čekića pribijaju tvoje svete udove na tvrdo drvo križa.
Dok mi odzvanjaju u duši postajem svjestan:
kad god pristajem na grijeh, ponovno probadam tvoje ruke i noge.
Ti, koji si za me bio na križu prikovan,
daj mi odvažnosti da razapnem svoje tijelo s njegovim požudama i strastima.
Prikuj me čvrsto i zauvijek za sebe
i ne dopusti da se ikad odijelim od tebe.
Privini me posve k sebi i učvrsti me u svojoj ljubavi
da zauvijek budem tvoj!
12. postaja: ISUS UMIRE NA KRIŽU
Nevini Jaganjče, dok te na strašnom žrtveniku križa opkoljuje tama i mržnja,
kao da pakao slavi svoju pobjedu nad tobom.
U posljednjim trenucima života,
ti ulaziš u stravičnu nutarnju samoću,
najteži osjećaj napuštenosti, koji čovjek može osjetiti,
najstrašnije siromaštvo koje se može doživjeti: osjećaj potpune ostavljenosti.
Naslućujem to iz tvoga bolnog jauka: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Prošavši to iskustvo, ostaješ trajno sa mnom,
pa i onda kad osjećam da sam od svih napušten i neshvaćen.
Ni tada nisam posve sam.
13. postaja: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
U ovom trenutku tvoja se smrt očima ljudskim čini kao propast i nesreća.
Ali ona već sada počinje donositi plodove spasenja.
Dok tvoja Majka prima tvoje mrtvo tijelo na svoje krilo,
tek sada stavlja svoj Amen na riječi Neka mi bude kod navještenja.
Dovršeno je djelo spasenja i otkupljenja.
Daruj mi Marijinu ustrajnost u vjeri
da vidim smisao ljubavi i onda kad se čini da ga nema.
Daruj mi da vjerujem tebi više nego sebi i svome ograničenom ljudskom iskustvu.
Da ti ostanem vjeran do kraja.
14. postaja: ISUSA POLAŽU U GROB
Gospodine Isuse,
ti si božansko sjeme bačeno u zemaljsku brazdu
u kojoj je ukopano, da bi donijelo stostruki rod.
Smrt, koja se usudila progutati tebe, Začetnika života,
progutala je svoju vlastitu propast.
I moj je život zrno.
Ohrabri me da se ne bojim umrijeti sebi i dati život u ljubavi,
jer ljubav ne može istrunuti.
Upravo onaj tko besplodno čuva svoj život ne darujući ga,
tek će ga tako izgubiti.
Završna molitva
Gospodine moj i Bože moj,
koji si tajnu Križa sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima;
pomozi mi da živom vjerom i ljubavlju
naučim mudrost tvoje ponizne ljubavi
i da životom slijedim tvoj primjer,
kako bi, već sada, živio novim životom onih koji ti pripadaju
– ovdje i u vječnosti.
Amen.
Preuzeto s portala: kosljun.hr
IMA JEDNA DUGA CESTA
Dragi i poštovani vjernici!
„Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja“, naslov je jedne popularne duhovne pjesme. Rođenjem smo krenuli tom cestom koja je puna uspona i padova. Puna je krivina, raznih križanja i kružnih tokova. Ta cesta nas vodi kroz životne vjetrometine prema vječnosti kada će se, kako sv. Augustin kaže, naše nemirno srce smiriti u Gospodinu; („ Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“).
Hodeći tom cestom života često na križanjima moramo odlučiti kamo dalje. Često imamo osjećaj da smo na dobrome putu, ali kadkada nas prati i loš osjećaj, jer put kojim se krećemo nije ispravan i ne vodi cilju prema kojemu smo krenuli. Znamo da smo skrenuli s pravoga puta, ali nemamo se hrabrosti vratiti na pravi put jer ta odluka iziskuje napor.
Vrijeme korizme je vrijeme obraćenja, obrata, zaokreta. Stati, nogometnim riječnikom rečeno, na loptu i promisliti: gdje se ja sada u ovome trenutku nalazim? Jesam li još na pravome putu? Je li pravac kojim idem još uvijek ispravan ili sam na nekome od kružnih tokova izišao i krenuo krivim pravcem, a da to do sada nisam pravo ni primijetio?
Danas gotovo svatko ima u autu navigacijski sistem ili se dade u prometu voditi navigacijom sa smartfona. Digitalni glas nam govori kada i gdje trebamo skrenuti da bi precizno došli do cilja.
U prvome čitanju čujemo glas koji nas poziva: „Vratite se k meni svim srcem svojim!“ Gospodinov je to glas koji upozorava da ispravimo dosadašnji način života i da, štoviše, promijenimo pravac životnoga putovanja i vratimo se njemu. I to hitno! Svjesni smo svoje manjkavosti, svojih nedostataka, svoje grešnosti. Svjesni smo da svojim grijehom štetimo sebi i bližnjima. I tijelu i duši. Vratimo se Bogu: „Jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“.
Starozavjetni molitelj, svjestan svoje grešnosti, svoju je molitvu sročio u psalam:
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
(Ps 51, 3-6a.12-14.17)
U evanđelju nas Isus poziva da činimo djela milosrđa, na post i molitvu. I to u tajnosti. U skrovitosti srca. Upozorava nas da ne blistamo na vani svojom širokogrudnošću, pobožnošću i požrtvovnošću, nego samozatajno, da ne zna ljevica što čini desnica. Bog, nebeski otac koji vidi u skrovitosti bit će takvima nagrada.
Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja. To je cesta mira i ljubavi. Cesta popločena dobrim djelima, postom i molitvom.
Neka nam svima bude blagoslovljeno vrijeme korizme.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Prošlo je već godinu dana od kako je virus Covid-19 čitavi svijet prisilio na izvanredno stanje. Mnogi su oboljeli, mnogi su od posljedica ovoga virusa umrli, strah i nesigurnost su zavladali među ljudima. Zbog sprječavanja širenja zaraze zatvorene su mnoge škole, vrtići, restorani i druga mjesta okupljanja. S nestrpljenjem se očekuje povratak u normalnost. S čežnjom se iščekuje trenutak kada će se ljudi ponovno moći srdačno zagrliti, družiti, uzajamno se posjećivati, izići na piće i naravno napokon skinuti maske te slobodno udisati zrak.
Iako je ova pandemija po mnogo čemu drugačija od drugih, povijest pamti mnoge epidemije i pandemije koje su pogađale čovječanstvo kroz povijest. U novije vrijeme ebola, razne vrste gripa, aids. U ne tako davnoj povijesti španjolska groznica i još prije kuga, kolera, guba i mnoge druge. Kako prije tako i danas te pandemije ubijaju ljudske živote, zatvaraju ih u izolaciju, sputavaju i paraliziraju normalan način života.
I u prvome čitanju i evanđelju današnjega misnoga slavlja govor je o teškoj zaraznoj bolesti gube ili lepre i posljedicama te bolesti. Gubom zaraženi čovjek uplovljava u luku užasa. On ne gubi samo zdravlje koje najredovitije vodi u smrt, nego biva isključen iz društva. Čak i iz vlastite obitelji. Gubom zaraženi je izopćen i mora biti na velikoj udaljenosti od drugih ljudi zbog opasnosti da i njih ne zarazi. Knjiga levitskoga zakona propisuje da takav mora nositi rasparanu odjeću raščupanu kosu, mora prekriti gornju usnu i vikati: „Nečist!“ Nečist“! I mora stanovati nasamo, izvan naselja. Kako li je to bilo stravično za pogođene osobe! Izolacija, bol, isključenost iz vjerske zajednice, obitelji i društva i upućenost na milosrđe drugih ljudi. Takvi nesretnici su već pripadali carstvu mrtvih. Zdrav se bolesnome nije smio primaknuti niti bolesni zdravome. To više nije bio život. Baš zbog ovakve teške situacije su na zidovima u starim crkvama prizori ozdravljenja gubavca postavljani direktno uz prizor uskrsnuća. Ozdravljenome je ponovno omogućen život, život u zajedništvu. Da, Isus spašava život. Isus uskrsava.
Današnje evanđelje opisuje ozdravljenje gubavca. U njemu se ne spominje Božji zakon koji jasno kaže da je zabranjeno dodirnuti gubavca. I još više: zabranjuje mu dodir i blizinu jer je gubavac ritualno nečist. Ta nečistoća je posljedica grijeha. Kultna nečistoća predstavlja opasnost za svetost koju svećenici čuvaju. Zbog toga svećenik dijagnosticira „nečistoću“, isključuje gubavca iz hrama, ali i iz društvene zajednice. Ritualni povratak u zajednicu je moguć samo onda kada svećenik potvrdi da je gubavac opet čist. Zbog tog Isus šalje gubavca svećeniku da ga svećenik pregleda.
Što čini Isus? Zašto se ne drži zakona? Zato jer on suosjeća s gubavcem i liječi ga svojim dodirom. Samo jedan dodir i gubavac je očišćen. Liječeći dodirom gubavca Isus griješi protiv zakona. Za njega je čovjek iznad zakona. Evanđelist Marko hoće nagalasiti da je Isus iznad zakona, da u njemu susrećemo samoga Boga i da se u Isusu ostvaruje Božje kraljevstvo na zemlji. Iz toga kraljevstva koje je otvoreno za svakoga čovjeka nitko ne smije biti isključen, pa ni gubavac. Spasenje je namjenjeno svima.
Ovdje susrećemo Boga koji se neda zaustaviti zakonima i zabranama kada je u pitanju dobro čovjeka. Bog je iznad svih zakona i religioznih propisa. Bog suosjeća s ljudima i po svome sinu Isusu Kristu se spasiteljski odnosi prema njima. Tako spasiteljski da su i čuda moguća.
Kada čitamo ovaj ulomak iz evanđelja nameće nam se pitanje: Kako se mi danas odnosimo prema „gubavcima“ našega vremena, prema ljudima koji su zbog raznoraznih razloga izopćeni i isključeni iz života?! Iz života društva, obitelji, crkvene zajednice. Mislim na ljude koji više „ne pripadaju“ jer ne ispunjavaju norme koje su ponekad društvu, obitelji ili crkvi tako važne. Moraju li takvi uistinu zauvijek ostati izopćeni? Ili postoji spasenje po Isusu koji je iznad zakona. Kako se odnosimo prema „gubavcima“ jer su druge vjere, drugačijih svjetonazora, političkih stavova, jer pripadaju drugim narodima?
Nerijetko mi pričaju krizmanici o mobingu kojega doživljavaju u školi. Mobing nad učenikom ili učenicom koji se događa u njihovome razredu samo zato jer je taj učenik ili učenica drugačija od ostalih. Takvi učenici koji trpe mobing su poput gubavaca. Izopćeni, osamljeni, sami, ranjeni. Kako bi bilo lijepo takvoga učenika/učenicu dodirnuti pažnjom i ljubavlju, izliječiti ga i vratiti osmijeh na njegovo ili njezino lice, vratiti ga u život. Uskrsnuti ga na nov život.
Postupajmo i mi poput Isusa. Nemojmo biti ravnodušni prema boli drugih. Liječimo jedni druge, liječimo „gubu“ dodirom dobrote, ljubavi i milosrđa. Neka nam u tome bude primjer sv. Valentin, svetac i mučenik kojega se danas spominjemo. Dobrota, ljubav i milosrđe mogu čuda činiti.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje Knjige o Jobu - Job 7, 1-4.6-7
Job progovori:
„Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!“
Riječ Gospodnja.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 1, 29-39
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: „Svi te traže.“ Kaže im: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
svatko od nas je na neki blaži ili teži način doživio teret boli izazvan smrću drage osobe, vlastitom ili bolešću bliske osobe, razočaranjem, rastavom, samoćom ili strahom. Isto tako do nas svakodnevno dopiru vijesti o ratovima i prirodnim katastrofama. Pomislimo samo na očaj i bol stanovništva na Baniji kojega je pogodio i još uvijek pogađa razorni potres. Ljudi su u jednome trenutku ostali bez ičega. Očaj, bol i strah su teret koji čovjeka hoće slomiti, čini ga nijemim, grči i paralizira tijelo i razum. Ne može se ni naprijed ni natrag. Očaj, bol i strah gospodare životom.
Upravo tako se osjećao Job iz današnjega prvoga čitanja. Job je pobožni i bogobojazni židov iz Usa koji je imao ama baš sve što je za sretan život potrebno. Čitamo na početku knjige o njemu da je imao je sedam sinova i tri kćeri. Posjedovao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova volova, pet stotina magaraca i osim toga mnogo čeljadi. I onda je sve izgubio: Djeca mu stradaju od olujnog nevremena, stada ovaca mu otmu Sabejci, deve, volove i magarad Kaldejci, a na koncu i on sam oboli od teške bolesti. Job se osjeća od Boga napuštenim. Svoj život opisuje kao vojnikovanje i nadničarenje ispunjeno beznađem. Slikovito opisuje Job noći u kojima ne može zaspati, noći koje su ispunjene nemirom, brigama i strahom. Ima osjećaj da život juri mimo njega i da je je njegov život poput lahora bez budućnosti. U današnje vrijeme bi psihoterapeut to stanje dijagnosticirao kao depresiju. Depresija je bijes i agresija iskazana prema nutrini. Prvi terapijski korak je pričati. Pričati o svemu što je čovjeku na srcu, pričati o svemu što ga opterećuje. Drugi korak je traženje promjene.
Job čini baš to. On ne pada u šutnju. Svoju bol i bijes zbog zla koje ga snađe on ne guta, nego čini nešto što je nama danas neuobičajeno. On moli. Razgovara s Bogom tužeći se njemu i moli, i čak optužujuje Boga koji mu je naizgled dao tu patnju. On s Bogom razgovra kao s osobom i vidi u njemu sugovornika koji ga čuje i koji mu govori.
On vriskom izgovara svoju bol, očaj, svoje strahove i žalost. I što je iznenađujuće: i u takvoj situaciji on se čvrsto drži Boga i moli: „Spomeni se: život moj samo je lahor“. Kao da hoće reći: „Gospodine Bože, promisli još jednom, ta ja imam samo ovaj jedan život, promisli hoćeš li zlo, koje me snađe, okrenuti na dobro“. Pri kraju knjige o Jobu stiže i odgovor. Bog progovara Jobu i uspijeva ga uvjeriti da je život lijep i da je Božje stvorenje lijepo i dobro unatoč patnjama koje nas pogađaju. Bog Jobovu bol okreće na dobro. Najvažnije kod Joba je to što je on svoju bol i očaj prihvatio, formulirao ga i tako stekao snagu. Njegova sudbina se mijenja u razgovoru s Bogom i otvaraju mu se nove životne perspektive.
Kada mi kršćani razgovaramo s Bogom taj razgovor ne vodimo s nekim ili nečim apstraktnim nego s osobom kojoj se možemo povjeriti i koja prati svaki dan našega života. Kada svakodnevno polažemo svoj život u njegove ruke, zapravo polažemo sve što doživljavamo i proživljavamo. Sve naše misli, osjećaje i djela. Sve segmente života. Možemo od radosti kliktati, ali i jadikovati. U teškim situacijama žalosti i straha, ako mu vjerujemo, on će nas ispuniti nadom i novom snagom.
Prije tri tjedna smo čitali u Markovom evanđelju kako Isus učenike koji su pošli za njim pita: „Što tražite?“ U današnjemu evanđelju, nakon što je ozdravio Šimunovu punicu od groznice primivši je za ruke i nakon što je ozdravio mnoge, polažući na njih ruke, Isus se povlači u osamu. A učenici, našavši ga kažu: „ Svi te traže.“ Svi traže Isusa jer u njemu prepoznaju Božju moć koja je na djelu. Moć ljubavi i dobrote koja liječi i koja istjeruje demone zla, straha, beznađa, mržnje i mnogo togo što čovjeka opterećuje i neda mu mira.
Prije nekoliko godina sam nazvao jednu prijateljicu kojoj je dijagnosticirana teška bolest da bi joj iskazao solidarnost i ohrabrio je. Ona mi reče: „Ma ne bojim se ja. Dosta sam investirala u banku svojega života i iz te banke sada s kamatama dobivam uloženo.“ „U banku tvojega života!?“: rekoh iznenađen. „Da, ja sam svoj život gradila na Bogu na odnosu i susretima s njime. Čvrsto vjerujem, da ova bolest koja me je zadesila ima smisla, iako sada ne razumijem, i da će Bog ovo zlo okrenuti na dobro. Ja sam spremna“: reče ona s osmjehom koji je zračio istinskom vjerom.
Istinska vjera o kojoj svjedoči pravedni Job potiče nas da u svim situacijama tražimo susret i razgovor s Bogom. To je najbolja terapija za zacjeljivanje rana. To je susret koji ohrabruje i tješi. Susret koji unosi svjetlo u tame naših života. Susret koji pomaže u traženju puta.
Zato krenimo s Isusom u osamu. Ne prestanimo ga tražiti. Prihvatimo njegovu ispruženu ruku koja podiže, liječi i spašava.
PRIKAZANJE GOSPODINOVO- SVIJEĆNICA
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 2, 22-40)
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Jedna priča govori o kralju koji je imao dva sina. Kada je kralj ostario, želio je odrediti kojega će od svojih sinova postaviti da bude njegov nasljednik. On pozva k sebi mudrace iz svih krajeva svoga kraljevstva i svoje sinove. Svakome sinu dade po pet srebrenjaka te im reče: „Onaj tko sa ovih pet srebrenjaka napuni dvoranu bit će moj nasljednik. Čime, to je vaša stvar“. Mudraci se jednoglasno složiše da je to dobar i mudar zadatak.
Stariji sin ode i prolazeći pored polja na kojemu su radnici rezali šećernu trsku, nosili je u mlin i gnječenjem dobijali šećer, zastade i zamisli se. Samljevene trske su ležale naokolo. On pomisli: „Ovoliko trski! Kupit ću ih. Ovo je prigoda da napunim dvoranu mojega oca.“ S nadglednikom radova se brzo dogovorio i radnici su poslijepodne odnijeli trske i s njima napunili dvoranu. Kada je dvorana bila puna on, prepun samopouzdanja, otiđe svome ocu i reče mu: „Ispunio sam tvoj zadatak. Ne moraš čekati moga brata. On nema šanse. Učini me svojim nasljednikom.“ Otac odgovori: „Polako. Još nije večer. Počekat ću i vidjeti što će tvoj brat napraviti.“
Uskoro dođe i mlađi sin. On zamoli da se iz dvorane iznese sva samljevena trska. Kada se dvorana isprazni on postavi u sredinu dvorane jednu svijeću i zapali je. U istome trenutku je svjetlo obasjalo dvoranu do posljednjega ugla.
Na to otac reče: „Ti ćeš biti moj nasljednik. Tvoj brat je potrošio pet srebrenjaka da bi dvoranu napunio bezvrijednim samljevenim trskama. Ti si manje od jednoga srebrenjaka potrošio i dvoranu si ispunio do vrha. Ti si dvoranu ispunio s onim što je ljudima potrebno“.
Da. Ljudima je potrebno svjetlo. Štoviše, ono je životno važno. Čovjek ne može živjeti u tami. Biljke, cvijeće i stabla rastu okrenuti prema svjetlu. Pođete li u šumu vidjet ćete da se stabla koja su u sjeni većih stabala iskrivljuju tražeći put prema svjetlu.
Na današnji blagdan Prikazanja Gospodinovog ili Svijećnice sve se vrti oko svjetla. Starac Šimun pokazuje na to svjetlo. Možda bi ga bez toga starca i previdjeli jer je to svjetlo tako skromno i nenametljivo.
Čitav život je Šimun čekao na ovaj trenutak ne znajući kada će se dogoditi. On je iščekivao spasiteljev dolazak u molitvi i tišini. Zapravo, čitavi je židovski narod iščekivao Mesiju.
Sigurno su Marija i Josip noseći dijete u hram susreli mnogo ljudi. Mnogo užurbanih, zaposlenih i trkom i zbrkom opterećenih ljudi koji nisu mogli prepoznati Spasitelja koji je već tu, među njima. Šimun vidi ono što drugi nisu mogli vidjeti upravo zato jer se Boga najbolje može susresti u molitvi i tišini.
Starac Šimun zadivljen uzima dijete u naručje, uzima u naručje ispunjenje svoga sna i blagoslivlje Boga: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.
Isus je svjetlo ljudskosti, milosrđa i ljubavi. To je ono što svakome čovjeku treba i za čim ljudsko srce čezne. Isus želi svakoga čovjeka obasjati svojim svjetlom; sve tame ljudskoga života prouzročene bolešću, razočaranjem, osamljenošću, nerazumijevanjem, strahom i drugim problemima on hoće obasjati i to svaki ugao. On želi darovati toplinu.
Da nikada ne zaboravimo da je Isus naše svjetlo, danas se na misama blagoslivljaju svijeće. Te svijeće će gorjeti na oltaru u crkvi i kod kuće u našim domovima. Prigoda je da se danas u obiteljima upale krsne, prvopričesničke i zaručničke svijeće kao znak da je Isus nazočan u obitelji. Da njegovo svjetlo obitelji daje božansku tolinu, da je povezuje mirom i blagošću, da joj bude putokaz, da joj bude blagoslov.
Ali kada sam i sam, mogu upaliti svijeću. Ona je znak da nikada nisam sam. Ona mi pokazuje da je Isus, Svjetlo svijeta, uvijek sa mnom. On je svjetlo moga života. Svjetlost na prosvjetljenje naroda i svakoga čovjeka.
Slika je preuzeta https://kloster-alexanderdorf.de/