Duhovni kutak – Stranica 20 – Hrvatska katolička župa Rosenheim

Uz nedjeljno evanđelje

Dragi i poštovani vjernici!

U današnjemu evanđelju čitamo kako je Isus u sinagogi u Kafarnaumu naviještao radosnu vijest i to ne onako kako to pismoznanci čine, nego kao onaj koji ima vlast. Otkuda Isusu pravo da ovako postupa? Je li on bogohulnik, kako ga pismoznanci nazivaju, ili je uistinu Svetac Božji? U knjizi Ponovljenoga zakona nalazimo kriterije koji krase Božjega proroka.

Ljudima su potrebni primjeri po kojima će se ravnati, potrebni su vođe koji će ukazivati na pravi put kojim treba ići. Na put koji vodi u slobodu i u bolje sutra pojedinca i zajednicu. Ljudi koji su od Boga pozvani.

Samoprozvani vođe, naprotiv, vode ljude u zabludu. Ljudi, to nam pokazuje povijest, se daju često i lako zavesti. Dovoljno su zavodljivi plakati i slatkorječivi govori politčkih kandidata u predizbornim kampanjama. Dovoljna su lažna obećanja da zaslijepe i zavedu, već prevareni narod da zaboravi na dotadašnje postupke i način vladanja tih političara. Da zaborave svu samovolju, korupciju i skandale. Dovoljno je stvaranje neprijatelja i netrepljivosti tamo gdje ih nema, da bi se takvi političari predstavljali kao jedini zaštitnici nacionalnih interesa. Znamo iz vlastitoga iskustva što znači imati vođe koji zavode ljude i vode ih u zabludu samo da bi postigli svoje vlastite materijalne i ideološke ciljeve. Takve vođe su kroz povijest bili uzrokom mnogim katastrofama koje su rađale neizmjerne patnje naroda i razaranja. Takve su vođe u naše vrijeme i u našoj domovini prouzrokovale egzodus našega naroda, ponizile ga i mnoge ljude srozale na rub siromaštva, tako da su morali potražiti, i mnogi nažalost još uvijek traže, bolju egzistenciju diljem bijeloga svijeta.

Da bi drugima mogao pokazati pravi put sam vođa mora imati nekoga tko će njemu biti primjer i putokaz. Nekoga tko će ga usmjeravati. Pravi vođa ne dolazi u vlastito ime nego je pozvan od nekoga. Pravi i istinski vođe ne gledaju svoj vlastiti interes nego dobro povjerenih mu ljudi.

U starome zavjetu su proroci oni koji narodu pokazuju put i usmjeravaju ga, pogotovo onda kada vođe zakažu. Uvijek kada vođe naroda gledaju kako će na račun naroda steći svoju vlastitu materijalnu dobit, proroci ih upozoravaju da se okrenu narodu koji im je povjeren i da se brinu za dobro i prosperitet svoga naroda. Upozoravaju ih da vode brigu o Božjoj pravednosti, a ne o svojim interesima.

Mojsije je bio prorok i vođa. On je vodio Izraelce kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. Knjiga Ponovljenoga zakona stoji na pragu između hoda kroz pustinju i ulaska u Obećanu zemlju. Mojsije zna da on neće uvesti svoj narod u tu zemlju, štoviše neće je ni vidjeti. Bog će pozvati druge vođe koji će narod dalje voditi. Mojsije je svjestan opasnosti kojima je izložen njegov narod.

On upozorava svoj narod na te opasnosti. Upozorava ih da održavaju zapovjedi koje im dade Bog i da se čuvaju kultova drugih naroda. Samo onda ako Izrael ostane vjeran svome Bogu opstat će kao narod među drugim narodima.

„Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18, 15) Taj prorok će podsjećati narod na Božje upute i zapovjedi koje će roditi pravednost i slobodu, a ne ropstvo. Bit će i lažnih proroka. Ali narod mora učiti razlikovati prave i lažne proroke.

Božji prorok neće propitkivati duhove umrlih, gatare i razne vrste vještica koje za obilan novac daju „savjete“ ili skidaju „uroke“, vidovnjake i čarobnjake nego će se orijentirati isključivo na Božju riječ.

Takav prorok će biti Mojsijev nasljednik. On će se držti riječi koje je Mojsije primio od Boga. On neće za tu službu imenovati samoga sebe. Neće se nametnuti, nego će biti pozvan od Boga. Da li je taj prorok od Boga pozvan i opunomoćen vidjet će se iz njegovih riječi; da li su one istinite i kakv plod donose.

Evanđelja nam pokazuju da je Isus onaj kojemu je dana vlast da može narod poučavati i voditi. U samome trenutku njegova krštenja širom će se otvoriti nebesa i glas će se zaoriti: „Ovo je moj sin ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ (Mk 1, 11) Čitamo da su ga za vrijeme iskušavanja u pustinji anđeli služili (Mk 1, 12). Na brdu preobraženja sam Bog govori učenicima: „Ovo je sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“ (Mk 9, 7) U današnjemu evanđelju i sam nečisti duh svjedoči: „Znam tko si: Svetac Božji“! (Mk 1, 24)

Isusov nauk se ne razlikuje od Mojsijevoga nego pokazuje na njegovo pravo značenje, a to je pravednost koja se temelji na Božjoj volji i slobodi, a ne u ropskom održavanju tisuća zakona i propisa.

Isus nudi više od lijepih riječi. Njegovo navještanje Kraljevstva Božjega se potvrđuje silnim djelima koja čini. Ta djela pokazuju da je vlast koju ima primio od Oca. Isus govori autoritetom kojega je primio od Boga tako da tim autoritetom može i nečistim duhovima zapovijedati. On ne govori samo o ljubavi Božjoj, nego je ta ljubav u njemu vidljiva i opipljiva. On sam je ljubav, iskustvena za svakoga čovjeka.

Poput sudionika bogoslužja u ono vrijeme u Kafarnaumu budimo i mi zaneseni Isusovim riječima i njegovim djelima. Neka se po nama, našim riječima i djelima pročuje kako je silan Gospodin i kako su silna djela njegova.

by Zupnik

Uz nedjeljno evanđelje

Čitanje svetog Evanđelja po Marku (Mk 1, 14-20)

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Šimun, Andrija, Jakov i Ivan su na jezeru zaokupljeni svojim svakodnevnim poslovima. Onako kako to čine svaki dan. Ribarenje je svagdanji kruh ovih iskusnih ribara koji dobro poznaju jezero i mjesta u njemu, gdje se nadaju dobrome ulovu. Oni poznaju vodena strujanja, znaju kada treba isploviti, ali i to da će poneko isplovljavanje biti uzaludno. Poznaju mjesečeve mijene i prate vremenske prilike. Sigurno su se ponekad našli u vrtlogu nevremena i bješnjenju valova na jezeru kada su morali spašavati goli život. O ulovu je ovisila njihova i egzistencija njihove obitelji. Kada nisu bili na moru često su sjedili u svome brodu ili na obali, krpali i čistili mreže i obavljali popravke na svojemu brodu. Sasvim neupadljiva svakodnevna situacija.

U tu svakodnevicu njihovoga života stupa Isus, pogleda ih i pozva da ga slijede. Isusov pogled i njegova riječ donose potpuni zaokret u živote učenika. Oni, od Isusa pozvani, napuštaju svoje mreže, brodove i svakodnevnicu i započinju novi život. Od sada će loviti ljude.

Isus ne kaže ribarima da je njihov dosadašnji život bio bezvrijedan i da to što su do sada radili nije bilo dobro. On kaže: „Hajdete za mnom“. Isus ih poziva u svoju blizinu. Otvara im nove perspektive. Hoće ih učiniti ribarima ljudi.

Ribari ljudi!? Što možemo razumjeti pod „biti ribar ljudi“?

Isus ne poziva u svoj tim visokoobrazovane teologe, školovane ljude, odlične organizatore, izvrsne komunikatore, vrsne propovjednike i govornike, psihologe, nego četvoricu jednostavnih ljudi, ribara. Isus ih poziva s njihovim sposobnostima i talentima.

Šimun, Andrija, Jakov i Ivan su ribari – a ribar mora imati istančane osjećaje, mnogo strpljenja i izdržljivost. Ribar mora računati da će nekada čitavu noć provesti na jezeru, naporno raditi i vratiti se kući praznih mreža. On je izložen noćnim tišinama i olujnim nevremenima. Ovo su sve sposobnosti koje su nužne i u ophođenju s ljudima. Često sam promatrao pokojnoga fra Šimu, fratra i svećenika koji je u slobodno vrijeme rado ribario i s ulovom često prehranjivao samostansku obitelj. Ribario je nekada s mrežama, nekada s parangalima a nekada onako s udicom. Nekada s brodićem na moru, nekada sjedeći u ribarskoj drvenoj kućici na ušću rijeke Cetine. On je bio primjer ribara istančanih osjećaja, strpljivosti i izdržljivosti. Sve ove kvalitete su bile prepoznatljive u njegovome svećeničkom radu i u njegovome ophođenju sa subraćom u samostanu: istančan osjećaj za ljude i njihove probleme, strpljivost saslušati i neumornost i autentičnost u navještanju kraljevstva Božjega.

Jesu li Šimun, Andrija, Jakov i Ivan odmah znali u što se upuštaju, nije nam poznato. Oni vjeruju trenutku, vjeruju riječima koje su čuli, osjećaju se pozvanima. Isusov pogled i njegova riječ ne ostavljaju ih ravnodušnima. Oni dozvoljavaju da njegov pogled i njegova riječ prožme cijelo njihovo biće. Toliko su prožeti tom riječju da ostavljaju i brodove i mreže i slijede Isusa i njemu povjeravaju svoju budućnost.

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“, tako započinje današnje evanđelje. Kraljevstvo Božje nastaje kada čovjek čuje Božju riječ, prihvati je i mijenja se. Kada se obrati, napravi obrat ili zaokret u svome životu, povjeruje i sve svoje povjerenje položi u onoga tko ga pozva, u Isusa. Kada čovjek svoje darove i sposobnosti otkrije u svjetlu vjere tada se ispunilo vrijeme i približilo se kraljevstvo Božje.

Isus je prije dvije tisuće godina pozvao Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana. A danas? Danas poziva tebe i mene da budemo ribari ljudi. Taj poziv se ne događa na spektakularan način. Događa se kao i u ono vrijeme na Galilejskom jezeru. U tišini svakodnevnice, dok obavljamo najobičnije poslove. Gospodin baca svoj pogled na nas i želi nas svojom riječju prožeti: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi“.

Biti ribar ljudi za mene danas znači: susretati ljude s poštovanjem, zauzimati se za dobro, za pravdu i mir, štititi život i dostojanstvo ljudskoga života od samoga početka do kraja, zauzimati se za očuvanje Božjih stvorenja, brinuti se za ljude koji svojom, ali i krivnjom drugih, žive na rubu društvenoga života. Ribare ljudi prepoznajem u bračnim parovima koji nesebično njeguju uzajamnu ljubav, koju je sam Bog posijao u njihova srca. Prepoznajem ih u roditeljima, koji se s neizmjernom ljubavlju i strpljivošću brinu za svoju djecu. Prepoznajem ih u svim onim divnim ljudima koji su prošlih tjedana duboko suosjećali sa stradalnicima potresa i u kolonama donosili potrepštine i novac za stradale. Prepoznajem ih u tolikim dragim ljudima, koji su svakodnevno u našoj dvorani primali donacije, sortirali, prepakiravali. Ribare ljudi prepoznajem u našim vozačima koji su stavili na raspolaganje svoja vozila, svoje vrijeme i svoj novac, da bi sve te donacije došle potrebitima. Prepoznajem ribare ljudi u svima koji u ovome vremenu pandemije, tješe žalosne i ohrabruju one koji žive u strahu. Prepoznajem ih u ljudima kojima je samo istina i istinoljubivost životni ideal.

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!“ Ova radosna vijest današnje nedjelje nas poziva da budemo budni. Ovdje nije govor o nečemu što će jednoga dana doći, nego o ovome trenutku. Govor je o sada. To su Šimun, Andrija, Jakov i Ivan shvatili.

Budimo i mi budni i otvoreni za Isusov pogled, za njegovu riječ i za njegovu nazočnost u našemu životu. Molimo da nas on dotakne i potakne: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“

Fra Frano

by Zupnik

Psihološko-duhovni savjeti u suočavanju s krizom

by Zupnik

Uz nedjeljno evanđelje

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

(Iv 1, 35-42)

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Ljubav na prvi pogled? Jeli ona uopće moguća? Jeli moguće da se mladić i djevojka po prvi puta pogledaju, onako oči u oči, i odmah osjete da su jedno za drugo stvoreni? Zauvijek?

U današnjemu evanđelju čitamo o ljubavi na prvi pogled. Ivan Krstitelj je pogledao Isusa, prepoznao ga je i predstavio: „Evo Jaganjca Božjega!“Ivanovi učenici su, odmah, na prvi pogled fascinirani Isusom. Ostavljaju dotadašnjega učitelja Ivana i od toga trenutka slijede Isusa. Bez mnogo riječi. I ti isti učenici pridobivaju još jednoga učenika za Isusa: Šimuna.

Tri stvari su mi važne u ovoj perikopi:

Potreban nam je čovjek poput Ivana Krstitelja, potrebno nam je iskustvo spoznaje, tko je Isus za nas i nužno je da budemo ljudi poput Ivana, da vodimo ljude k Isusu.

Prvo: Potreban nam je svima čovjek poput Ivana. On ne misli na samoga sebe nego na Boga. Ivan je svjestan svoga poslanja. Nije važan on nego Isus Krist. Kada Ivan ugleda Isusa on upućuje na njega. On ne želi svoje učenike ljubomorno vezati na sebe nego ih želi predati „onome kome on nije dostojan niti remenja na obući vezati“. I nama je potreban netko tko će nas povesti Isusu. To su roditelji, bračni drugovi, prijatelji i svi ljudi u kojima se zrcali Božja ljubav. I mi sami smo pozvani biti poput Ivana i privoditi ljude Isusu.

Drugo: važno je spoznati, tko je Isus za mene, za nas. On pozva obojicu učenika koji ga upitaše: „Učitelju, gdje stranuješ?“da dođu k njemu i da vide gdje živi. „Dođite i vidite.“ Pitanje:gdje stanuješ znači: Tko si ti? Kako živiš? Gdje je tvoja duhovna domovina? Što te čini takvim kakav si? Što te vodi na tvome životnome putu? Isus pušta ovu dvojicu da imaju udjela u njegovome životu. Jedna mudrost kaže: „Ako želiš nekoga voditi na putu vjere pusti ga da godinu dana živi s tobom“. Neka vidi gdje stanuješ, gdje je tvoja duhovna domovina, što te oduševljava, tko je onaj komu dozvoljavaš da stanuje s tobom tj. komu dozvoljavaš da ima udjela u tvome duhovnome životu? Onoga, kome govoriš o svojoj vjeri, vjerskome iskustvu, o svojim susretima s Isusom, već vodiš Isusu. Pridobivaš ga za Boga.

Treće: Naše je poslanje ljude voditi Isusu. Jedan od obojice učenika, Andrija, susreće istoga dana svoga brata Šimuna i objavljuje mu: „Našli smo Mesiju!“ Slušajući Ivana i živeći kod Isusa, Andrija je brzo spoznao tko je Isus: „Isus je Mesija“. Srce mu je puno spoznaje o Isusu. On ne može šutjeti i oduševljava svoga brata Šimna za Isusa. Kada čovjeka vodimo k Isusu pa makar to bilo u tišini molitve, možemo biti sigurni da će Isus primiti toga čovjeka. Jedan kršćanin reče nekoć: Nemoj mi mnogo govoriti o teologiji ni teološki. To je previsko za moj razum. Pričaj mi radije o svome iskusvu vjere, o svome iskustvu sureta s Isusom.

Mislim da ipak ide zajedno i teologija i iskustvo vjere. Evanđelje je teologija koja proizlazi iz iskustva: Ovdje je govor o ljudima koji su dovedeni Isusu. Događa se ljubav na prvi pogled. Oni ostaše kod njega i iskusiše dubinu njegovoga božanskoga bića i posvjedočiše o svojim iskustvima. Onaj kojega su svojim svjedočanstvom dobili je Šimun, zamislite, kasnije Petar Stijena, apostolski prvak. Onoga koga poziva, Bog najčešće poziva po ljudima. Ljudi koji su oduševljeni mogu i sami oduševljavati.

Kako bi bilo lijepo, kada bi svatko od nas pronašao Mesiju u svome srcu i to mogao posvjedočiti! I kada bi imali više povjerenja u Mesiju te jedni druge hrabrili: "Isus te treba, on te poziva, dođi i vidi!"

U sozijalnim mrežama razgoljujemo, se kadkada previše sebe pokazujemo. U crkvenoj umreženosti smo često nevidljivi i nečujni. Šteta. A bilo bi tako dobro poslušati vjerska iskustva drugih ljudi, dati se oduševiti, dati se pozvati da bi Isusa uistinu upoznali i objavili drugim ljudima. Poput Ivana. Poput ove dvojice učenika.

by Zupnik