U susret pedesetnici
Čitanje Djela apostolskih -Dj 28,16 - 20
Kad uđosmo u Rim, Pavlu su dopustili stanovati zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao. Nakon tri dana sazva on židovske prvake. Kad se sabraše, reče im: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. S toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.« Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano.
Riječ Gospodnja.
Kratko razmišljanje u s usret Pedesetnici
Današnje čitanje iz Djela apostolskih govori o apostolu Pavlu kojeg su okovana iz Jeruzalema doveli u Rim. Pred židovskim prvacima Pavao govori ovako: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, s toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.«
Liturgija tjedna koji je za nama sadrži čitanja iz Djela apostolskih koja opisuju putovanja i djelovanje apostola Pavla, kako među Židovima tako i poganima.
Da bismo bolje razumjeli današnje čitanje potrebno se je vratiti u Pavlovo vrijeme. To znači, vrijeme nakon Uskrsnuća, vrijeme širenja evanđelja i osnivanja prvih kršćanskih zajednica. Apostol Pavao je na svojim brojnim putovanjima po Europi i Maloj Aziji propovijedao evanđelje i bio živi svjedok našeg Gospodina Isusa Krista. Ta putovanja nisu prolazila bez problema i konflikata, a često i po život opasnih situacija. Njegova su putovanja često završavala brodolomima, u tamnicama pa i u okovima, kao što nam govori i današnje čitanje. No on je neumorno i nepokolebljivo, bez straha za vlastiti život širio Kristov nauk, vodio rasprave sa Židovima i ohrabrivao i učvršćivao prve kršćanske zajednice koje su imale puno izazova i problema.
Prve kršćanske zajednice su bile formirane od Židova koji su prelazili na kršćanstvo i pogana koji su prelazili sa mnogoboštva na monoteizam, što znači vjeru u jednoga Boga. Krsteći se postajali su članovi prve Crkve, ali su sa sobom donosili svoja različita vjerovanja i tradicije. Kako Židovi tako i pogani. Zbog toga su nastajali brojni konflikti i razmirice koje su unosile nemir i probleme u prvu Crkvu.
Nakon nešto više od 2000 godina kršćanstva moglo bi se zaključiti da smo imali puno vremena za vježbu i da su naše kršćanske zajednice danas savršene, bez problema i izazova. Bez farizejskih i saducejskih rasprava, bez međusobnog optuživanja i bacanja u tamnicu riječima. Mi danas imamo službeni nauk Crkve, puninu Božje objave u Bibliji i dogme. To znači da smo sigurni od krivovjerja i zabluda ( s kojima su se borile prve zajednice) i da svu svoju životnu energiju možemo usmjeriti na življenje evanđelja i činjenje dobra. No, ide li sve glatko ili ipak postoje problemi kao i u Pavlovo vrijeme?! Ljudska narav je slaba, lomljiva, nesigurna. I naš Gospodin to zna. Zna danas i znao je prije 2000 godina. Znao je i onda kada se je Njegova prva zajednica, zajednica apostola nakon Velikog petka razbježala, sakrila, zatvorila u kuće i živjela u strahu. Kako je moguće da netko tko danima hoda s Kristom, svjedoči svim čudima koje je Krist činio i zna da je Krist Sin Božji svejedno pobjegne i zataji?! Kako je moguće da mi danas još uvijek bježimo od Istine, od Krista koji je u svakom potrebitom, napuštenom, ostavljenom čovjeku, okrećemo glavu i ne živimo evanđelje!?Slabi smo, ranjeni grijehom i potrebna nam je snaga i sila odozgor. Naš Otac to zna i ne ostavlja nas same. Krist je i obećao da nas neće ostaviti same i slabe u našim životima, nego da će nam poslati Duha Svetoga čija sila i snaga pokreće čitav svijet. Sila Duha Svetoga po kojoj plašljivi i nesigurni apostoli postaju gorljivi širitelji Kristova nauka, izlaze na ulice i trgove, govore u jezicima, istjeruju zle duhove, podnose mučeništvo. Snaga Duha Svetoga po kojoj bogati i uobraženi progonitelj kršćana Savle postaje Pavao, apostol koji se odvažuje na duga i iscrpljujuća putovanja. Trči, hoda, plovi olujnim morima, biva utamničen, a sve kako bi ljudima donio Krista. U sili i snazi Duha Svetoga čovjek se nanovo rađa, mijenjaju se životi iz temelja, pucaju okovi grijeha. Mi smo djeca Božja koju Otac njihov obilato daruje i nikad ne ostavlja same. Osvijestimo u našim srcima kakvo nam je blago darovano u sakramentima. Što primamo po sakrmentu Svete potvrde? Sjetimo se tog pečata i odmotajmo konačno darove Duha Svetoga koje smo dobili i procvast će nam obitelji, zajednice,župe, domovina. Ne čekajmo više na druge i budimo kao Pavao koji u dubini svoje duše čuje Gospodinov glas: "Hrabro samo".
U radosnom iščekivanju svetkovine Duhova neka nas blagoslovi Otac, Sin i Duh Sveti. Amen
Martina Bočkaj Geißler
Bog u kojega ne vjerujem
Bog u kojega ne vjerujem i nikad ne ću vjerovati:
– u Boga koji traži da ga se ljudi boje
– u Boga vrača i čarobnjaka
– u Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju
– u Boga koji bi bio monopol jedne Crkve, rase, kulture ili kaste
– u Boga djeda koga se može manipulirati
– u Boga kome ne bi trebao čovjek
– u Boga suca koji sudi uvijek sa zakonom u ruci
– u Boga koji se može rastumačiti filozofijom
– u Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobražava, da se razvija dotle da postane “gotovo kao Bog“
– u Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek
– u Boga koji kaže “platit ćeš ti meni“
– u Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu
– u Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi
– u Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život
– u Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga
– u Boga kojemu se sviđaju oni koji uvijek govore “sve je u redu“
– u Boga koji opravdava rat
– u Boga koji daje prednost bogatima
– u Boga koji ne spašava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili
– u Boga koji se zaručuje s politikom
– u Boga koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi
– u Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas
– u Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo umjesto da ga uskrisi
– u Boga za koga ljudi vrijede ne po onome što jesu, nego po onome što imaju ili predstavljaju
– u Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba
– u Boga u koga se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade
Juan Arias
Svetica dana
22.svibnja – sveta Rita
Danas se u katoličkom kalendaru spominjemo talijanske redovnice, augustinke i mističarke. Sveta Rita rođena je 1381. kao Margarita Lotti u općini Cascia, provincija Peruggia. Kći pobožnih roditelja od djetinjstva je sanjala da će postati redovnica, ali se po roditeljskoj želji udala vrlo mlada. Njezin muž, Paolo Mancini bio je naprasit i grub čovjek, ali ona ga je svojom blagošću i strpljivošću pripitomila, približila Bogu i ostvarila obiteljsku sreću koja nije potrajala. Muž joj je ubijen iz zasjede, a nakon toga izgubila je i oba svoja sina. U dobi od 36 godina počela je opet razmišljati o odlasku u samostan što je na kraju i učinila. Dobrotvorka i mirotvorka u samostanu je puno molila i razmatrala Isusovu muku i molila Isusa da postane sudionicom Njegove muke. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Nakon smrti odmah je štovana kao svetica. Zaštitnica je bespomoćnih i beznadnih slučajeva, bolesnika, ranjenika, žrtava bračnog nasilja, zaboravljenih i izgubljenih.
Kratko razmatranje
Sveta Rita je bila žena koja je puno patila, ali i puno ljubila, kako Boga tako i čovjeka. Njezin život je bio obilježen teškim i vrlo bolnim trenucima. Izgubila je muža i djecu u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Takav životni scenarij čini nam se toliko bolan i težak da nam i sama pomisao na to izaziva bol i nemir. No, događalo se i događa se.
Patnja je u ljudskom životu neizbježna. Ako pogledamo oko sebe možemo zaključiti da u svijetu ima različitih patnji, ali ništa tako ne zaokuplja misli kao što je patnja onih koji su pravedni i nevini. Stoljećima se vode filozofske i teološke rasprave o patnji, traga se za njezinim smislom i uzrokom. Dobro nam je poznata i starozavjetna priča o Jobu, pravedniku koji pati. Čovjeku je patnja, iako bliska i svakodnevna još uvijek misterij. Patnja je ljudskim očima gledano teška, neizvjesna, nepravedna, ponekad i vrlo razorna.
S obzirom da je u našu ljudsku narav utkana čežnja za srećom, ispunjenjem i blagostanjem, patnja se u našim životima čini kao uljez kojeg pod svaku cijenu treba izbjeći, zanemariti, ignorirati. Naše suvremeno društvo nudi vrlo bogate i raznovrsne sadržaje koji nas poučavaju upravo to, kako izbjeći patnju, postati sretan u tri koraka, izliječiti samoga sebe, itd. No čak i ako to sve ostvarimo, jesmo li time postigli cilj? Može li čovjek u ovom nesavršenom i grijehom ranjenom svijetu doista pronaći apsolutnu puninu istine i sreće?
Mi katolici vjerujemo da je apsolutna punina istine i sreće moguća samo u Bogu i s Bogom. Gledajući križ našeg Gospodina Isusa Krista, gledajući Njegovu muku, postajemo svjesni jedne druge dimenzije patnje,one božanske i otkupiteljske koja je ljudskom ograničenom umu i srcu još uvijek teško shvatljiva. Patnja otvara takve dimenzije života za koje postaje svjestan samo onaj koji to proživi. Patnjom pročišćen, u dubini srca rađa se nov čovjek koji postaje svjesniji Božje sveprisutnosti i blizine. Križevi u našim životima nisu za naše uništenje već za našu izgradnju. Naravno, ako u patnji odaberemo put kojim je hodao naš Gospodin.
Sveta Rita svojim je životom posvjedočila kako pouzdanjem u Gospodina i čvrstom vjerom u srcu možemo prevladati i one najteže trenutke. Ma kako teške oluje bile u našem životu, najvažnije je sačuvati mir u srcu i povjerenje u Božju providnost. Samo tako Bog može činiti čudesa u našim životima. Moramo ostati vjerni, čak i onda kada ne razumijemo i ne vidimo smisao.
Rita je sve predavala Gospodinu, ufala se i ljubila. Na kraju svog ovozemaljskog života u svojoj se je patnji suobličila sa Kristom. Poput Krista, nesebično je davala ljubav i onima koji su je progonili i mučili. Samo ljubav koja podrazumijeva sebedarje i žrtvu nalik je Kristovoj ljubavi. Kroz to sebedarje koje često graniči i sa boli, kroz izgaranje za svoje obitelji, svoju zajednicu i svoj dom postajemo dionici božanske ljubavi i milosrđa.
Život svete Rite bio je autentičan kroz njezino mučeništvo sažeto u žrtvi i predanju. Njezin život bio je avantura vjere, nade i ljubavi! I naš je život upravo to.
Na kraju ovozemaljskog puta bit ćemo pitani, koliko smo ljubili, bez obzira na sve i unatoč svemu.
Molimo za mir, čistoću srca i za snagu predanja. Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube!
Sveta Rito, zaštitnice nemogućeg, moli za nas i naše obitelji!
Martina Bočkaj Geißler
Svetac dana
20. Svibnja - sveti Bernardin Sijenski
Na današnji dan 1444. godine umro je sv. Bernardin Sijenski. Šest godina kasnije, na blagdan Duhova, papa Nikola V. proglasio ga je svetim. Bila je to veličanstvena kanonizacija u kojoj je sudjelovalo mnoštvo vjernika, svjedoka života i rada toga sveca. Rođen je 1380. godine u mjestu Massa Maritima kod Siene. Već u 4. godini života umiru njegovi roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci. Tu je i kasnije – na Sienskom učilištu – i studirao i sam predavao. Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje razdijelio siromasima, a 1402. godine priklonio se franjevcima. Dvije godine potom ušao je u samostan franjevaca opservanata.
Nekoliko je godina živio skriveno u samostanu, a 1417. godine, nakon jedne propovijedi koju je održao umjesto bolesnog subrata, počeli su ga zvati iz cijele Italije. Postao je promicatelj pobožnosti Imena Isusova, na što su ga neki tužili crkvenim vlastima. Protiv njega se tri puta vodio postupak. U sva tri slučaja dokazana je njegova pravovjernost, pa su mu kao odštetu svaki put ponudili biskupsku stolicu, što je glatko odbijao, želeći ostati jednostavni redovnik.
Od 1430. godine Bernardin se dao i na pisanje velikih teoloških rasprava. Uz temeljne dogmatske teme i mariologiju, bavio se i proučavanjem sv. Josipa. Pridonio je obnovi svoga franjevačkoga reda, koji se pod njegovim vodstvom kao generalnog vikara od 20 povećao na 200 samostana. Podizao je učilišta na kojima je i sam predavao, a slabije poučenim franjevcima nije dopuštao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja su ga molili svjetovni vladari. Premda Bernard Sijenski nikad nije službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je nauk itekako stekao ugled u Crkvi. Papa Pio II. nazvao ga je ‘najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava’.
Zaštitnikom od grlobolje i promuklosti postao je zahvaljući događaju iz Cremone, pomagao je nekom seljaku da mu se vrati kuća. Saznavši za to, sretnik je od uzbuđenja nakratko zanijemio, a zatim je, uz Bernardinovu pomoć, ponovno progovorio. Zazivaju ga kod bolesti pluća, poteškoća s disanjem, a zaštitnik je oglašivača, glasnogovornika, odnosa s javnošću, reklama, oglasa, ovisnika o kockanju, Italije, mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta.
Molitva sv. Bernardina Sijenskog
O ime Isus, ime slatko Isus, ime ljubljeno. Ime Isus, ime spasonosno. Jer što je Isus nego Spasitelj? Dakle, Isuse radi presvetoga imena svojega budi mi „Isus” i spasi me. O predobrostivi Isuse, ne dopusti da poginem ja, kojega si ni iz čega stvorio i svojom neprocjenjivom krvlju otkupio. O dobri Isuse, neka me ne pogubi moje bezakonje kad me je stvorila tvoja svemoguća dobrota. Amen.
preuzeto sa: www.hkm.hr (Hrvatska katolička mreža)
PREDIVAN BOG
U SRCU CIJELOG BIĆA MOG
SA MNOM JE UVIJEK
RASPETI ŽIVI BOG
IME NJEGOVO
NA USNAMA PRIJE SNA
KAO RADOST, SLAVA
PJESMA NAD PJESMAMA
VJEČNA HRANA
MOJ RASPETI ŽIVI BOG
NAPAJA ME VRELIMA ŽIVIM
NE DOPUŠTA MI
DA SEBE KRIVIM I SEBE GUBIM
UČI ME DA SEBE LJUBIM
DA BIH MOGLA LJUBITI DRUGE
JER BEZUVJETNO ME VOLI
MOJ RASPETI ŽIVI BOG
VENAM MOJIM OBNAVLJA KRV
IZ TAME ME STRPLJIVO
PODIŽE U SVJETLO ŽIVOTA
U KOJEM SVA SLAVA NJEGOVA
JEDINA DIVOTA
MOJ RASPETI ŽIVI BOG
KALE