Naslovna

Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici

U bibliji se 365 puta ponavlja riječ „Ne bojte se!“ ili „Ne boj se!“. Za svaki dan po jedna poruka ohrabrenja. U današnjemu evanđelju Isus ohrabruje čak tri puta svoje učenike, mladu crkvu. Ova poruka ohrabrenja je okvir i srž onoga što Isus želi reći svojim slušateljima za svaki prostor i vrijeme. Mlada crkva je doživljavala progonstva. Učenici su živjeli u strahu, tajno se sastajali i radosnu vijest svoga učitelja su propovijedali takoreći šapćući. Oni koji su se usudili  javno svjedočiti bili su uhićeni, osuđeni i često pogubljeni. Isus ih ohrabruje:“Ne bojte se!“ – „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima“. U ono vrijeme krovovi su naime bili ravni. Na njima se nalazio otvor kroz koji se izlazilo na krov. Ljudi su gore provodili vrijeme i komunicirali jedni s drugima. Kada bi trebalo najaviti neku važnu vijest onda su je jedni drugima dovikivali i vijest bi se brzo proširila mjestom.  Eto tako se, veli evanđelist Matej, mora navještati Isusova radosna vijest. Jasno i glasno mora biti svjedočanstvo učenika za svoga učitelja, javno i bez straha jer oni koji mogu ubiti tijelo ne mogu ubiti dušu. Bog se brine za svoje. Ako li već mali vrabac, koji vrijedi tek dva novčića, ne pada na zemlju bez volje očeve, koliko li je tek čovjek, Božji miljenik, vrijedan u njegovim očima. Sve vlasi, svaka dlačica na glavi mu je izbrojena.

Pogledamo li izvještaje o progonu kršćana diljem svijeta lako ćemo zaključiti da su ove  Isusove riječi ohrabrenja i danas aktualne. Neke statistike kažu da kroz čitavu povijest kršćanstva kršćani nisu bili tako progonjeni kao danas. Sirija, Iran, Irak, Pakistan, Nigeria, Eritrea, Sudan, Kina, Somalia ili Sjeverna Koreja su zemlje u kojima kršćani trpe najbrutalnije progone i mučeništva. Progon kršćana, dakle nije fenomen prošlosti. Naprotiv, progoni kršćana su realnost naših dana. Svaki osmi kršćanin je danas progonjen. Papa Franjo je nedavno rekao da nije nužno silaziti u katakombe ili ići u koloseum da bi se susrelo mučenike. Mučenici žive i sada u mnogim državama...sada u 21. stoljeću. Naša crkva je crkva mučenika.

Mi danas u europi možemo bez straha živjeti i prakticirati vjeru. Ne moramo se bojati progona. Vjerska sloboda nam je, što više i ustavom, zagarantirana. Unatoč tome se mnogi kršćani ponašaju poput preplašenih učenika. Šapuću o vjeri, boje se u javnosti pokazati stav i priznati se Kristovim, straše se posvjedočiti da redovito mole i idu na svetu misu, srame se pokazati da žive kršćanske vrijednosti... da nebi bili ismijani i izrugani. Isus hoće i nas ohrabriti: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“. Sve vlasi na glavi su nam izbrojane. Moramo samo imati povjerenje u našega nebeskoga oca. Moramo vjerovati da nas on ljubi i da se u njegovoj blizini možemo osjećati sigurnima. Jedna priča govori o akrobatu koji je visoko preko jedne gradske ulice zategao žicu i na njoj briljantno izvodio razne pokrete, okretaje, skokove i plesne figure. Mnoštvo okupljenih ljudi je bilo zadivljeno njegovim vještinama ali i hrabrošću. Samo jedna mala pogreška bi značila tragediju. U jednome trenutku on uze k sebi na žicu i drvena kolica te ih provoza po žici te za nagradu dobi dugotrajni i gromoglasni pljesak. Tada akrobat zastade  i upita okupljene dali je među njima netko tko bi bio spreman sjesti u kolica i dati se provozati. Svi su zašutjeli. Javi se jedan dječak, popne su na žicu, sjede u kolica i akrobat ga po zateknutoj  žici preveze s  jede na drugu stranu ulice. Kada su ga upitali dali ga je bio strah dječak je odgovorio: „Ne! Ono gore je moj otac. On mene toliko voli da nikada nebi dozvolio  mi se nešto loše dogodi!“

Eto, to je ono što nam evanđelist Matej hoće reći. U očevoj smo smo ruci. Ne smijemo se bojati. Bez njegove volje nikakvo zlo nam se ne može dogoditi. Propovjedajmo s krovova tu ljubav i pozivajmo i druge da i oni budu sudionici i svjedoci Božje ljubavi u ovome svijetu.

by Zupnik

Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici!

Na što najprije pomislite kada vidite nacrtano srce? Vjerojatno na ljubav. Pogotovo ako su u tom srcu napisana dva imena ili slova iza kojih se dade naslutiti imena zaljubljenih... ili kada je to srce prostrijeljeno strelicom. Očito je da se iza toga znaka kriju zaljubljeni koji crtajući ili urezujući ove simbole jedno drugome hoće iskazati ljubav. U svakome slučaju ovaj simbol izražava osjećaj i pokazuje  da čovjek u sebi ima čežnju za osjećajem ljubiti i biti ljubljen. Čovjek je, iako mnogi to ne žele priznati, sklon ramantici. Rado gleda ljubavne filmove, čita ljubavne romane a tome svjedoči i činjenica da na Valentinovo trgovine iznimno dobro profitiraju. Pogledamo li slavlja vjenčanja vidimo da najčešće u prvome planu stoji romantika i da od silne poplave osjećaja „teku rijeke suza“.

Sve te osjećaje ljubavi koje njegujemo prema drugim osobama smijemo prenijeti i u naš odnos prema Bogu. Svetkovina Srca Isusova koju slavimo treći petak poslije svetkovine Duhova želi nam to podsvijestiti. Odnos prema Bogu ne smije se promatrati samo teološki. Taj odnos nije samo stvar glave nego prije svega srca. To je mistični, duhovni ljubavni odnos.

Tekstovi svetoga pisma nam govore o tome. Mojsije veli svome narodu: „Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda- vi ste zapravo najmanji- nego zato što vas Gospodin ljubi...“ (Pnz 7, 6-11). U prvoj Ivanovoj poslanici čitamo: „U ovom je ljubav: ne da bi mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Joh 4, 7-16). A Isus nas poziva. „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“(Mt 11,30).

Božji odnos prema čovjeku i Božji odnos prema Bogu je ljubavni odnos – od srca srcu. Čovjek koji živi  ljubavni odnos s Bogom će taj osjećaj ljubavi širiti prema drugim ljudima i stvarati će nove ljubavne krugove svojom srdačnošću i ljubavlju. Tom mišlju zaokupljen, sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj, usađuje ovu spiritualnost ljubavi u redovničku zajednicu sestara Marije Pomoćnice - salezijanki. Tako nastaje štovanje Srca Isusova još prije nego je sveta Margareta Marija Alacoque (rođ. 22. srpnja1647 u Verosvres, Burgund, francuska; umrla 17. listopada 1690 u Paray-le-Monial) imala viziju Srca Isusova i prije nego što je u toj viziji dobila nalog da poziva crkvu i svijet na štovanje Presvetoga Srca Isusova. 

Pogledamo li na svijet oko nas vidjet ćemo da je ovaj svijet u mnogim strukturama hladan i bez srca. U prvom planu, za mnoge ljude, je borba za moć, utjecaj i profit. Svatko hoće biti prvi, najjači, najbogatiji,  najbolji, najslavniji... i da bi to postigli služe se  svim sredstvima bez obzira na dobro drugih ljudi i stvorenja. Takvima (često i nama samima) je važno da njima bude dobre i da se njihovi apetiti zadovolje. Što će biti s drugim ljudima, što sa zajedničkim domom, zemljom, njima nije važno.

Isus Krist a s njime i kršćanstvo u  cjelosti ide jednom sasvim drugim putem – putem srca: „ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“. (Mt 11,25) Ovo su riječi koje dolaze iz dubine srca i upućene su srcu. Isus svoju ljubav i veličinu svoga srca pokazuje svojom smrću na križu na kojemu žrtvuje svoj život. Isus daruje svoje srce koje biva probodeno i iz kojega poteče rijeke ljubavi. Na nama je da Presveto Srce Isusovo – njegovu neizmjernu ljubav propovijedamo svijetu. To možemo samo ako naše srce bude ispunjeno njegovom ljubavlju. Sveti Franjo Saleški veli: „Bog je dobar, blago srcu koje ga ljubi.“ Zato molimo: Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce naše po Srcu svome!

by Zupnik

ZARUČNIČKI TEČAJ

Slijedeći zaručnički tečaj za parove koji uskoro planiraju sklopiti brak je u

petak 26. 06. 2020 u 20.00 sati i u subotu 27.06. 2020 u 19.00 sati.

Tečaj će se održati u prostorijama naše misije

Heilig-Geist-Str. 46

83022 Rosenheim

Obavezna je predhodna telefonska prijava!

by Zupnik

Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici!

Čitajući današnje prvo čitanje iz knjige Izlaska sjetio sam se jedne emisije koju sam prije nekoliko godina gledao na televiziji. Glavni junaci te emisje su bili orlovi. Obitelj orlova. Orlovi su majstori visina, veličanstveni u letu, preciznoga pogleda, brzi poput munje, gospodari prostranstava. U njihovu letu se očituje veličanstvenost, snaga, sigurnost i neograničena sloboda. Promatrajući ih, čovjek poželi imati njihovu sigurnost i neograničenu slobodu kretanja plavim nebom.  Simbol evanđelista Ivan je orao upravo zato jer Ivan u svojim evanđeljima, kao da gleda s orlovske visine, vidi daleko i precizno i može duboko proniknuti u otajstva o kojima u svome evanđelju i poslanicama piše.

Bog izvodi izraelski narod iz egipatskoga ropstva i poziva ga na vjerost pozivajući se na djela koja je za njih učinio:  „Vi ste vidjeli kako sam vas nosio na orlovskim krilima“(Izl 19,4)i daje im obećanje: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’“ (Izl 19, 5).  

Gledajući emisiju o orlovima pomalo sam shvatio, što znači „nosio na orlovskim krilima“. Orlovski par najčešće podiže dvoje malih orlića i to u visokim planinskim kamenim vrletima koji su za čovjeka nedostupni. Kada mladi orlići toliko odrastu da se mogu pomalo osamostaljivati, roditelji ih neko vrijeme ostave da izgladne te se ponovno vraćaju, ali ne da bi ih nahranili,  nego da bi ih prisilili da se sami počnu brinuti za sebe. Majka gurne mladoga orlića iz gnijezda i on je prisiljen letjeti svojim vlastitim krilima. U tom prvom letu mladoga orla je velik osjećaj nesigurnosti i kada se dogodi da bi mogao posustati i pasti dolijeće otac, hvata ga na svoja krila i vraća ga u gnijezdo. I tako se ta igra ponavlja sve dok mladi orlići ne postanu potpuno samostalni te postanu i sami veličanstvenim gospodarima nebeskih visina.  

Mi nekada imomo osjećaj da bi mogli poletjeti od sreće. Ali samo poletjeti. Tko to od nas može neprestano  letjeti? Lebditi? Za onoga tko je zaljubljen do kože znamo reći da je u sedmome nebu. Ali ni to nije trajno stanje. Sa sedmoga neba se lako padne na tlo životne realnosti.  Izraelski narod je bio ushićen izlaskom iz egipatskog ropstva ali je idući pustinjom padao u malodušnost, strah i nesigurnost susrećući se s raznim opasnostima koje su vrebale u vidu škorpiona, divljih zvijeri, gladi i žeđi. Mnogi su se željeli vratiti u  staro gnijezdo, egipatskim loncima. Gunđali su protiv Jahve koji ih je neprestano pratio iako oni toga nisu bili svjesni.  On je vidio njihove nevolje i voda je iz stijene provrla a mana s neba padala. I zato Jahve podsjeća narod: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima“(Izl 19,4). I u knjizi ponovljenog zakona čitamo: „Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima“ Pnz 32, 1).

Orao je slika Boga  koji prati izraelce na njihovu putu u obećanu zemlju. Slika Boga koji i nas prati. Kada narod u svoj svojoj bijedi ne može dalje Jahve ga nosi na svojim krilima. Jahve mu daje sigurnost i spokoj i to uvijek iznova. I uvijek stavlja pred njega nove izazove. Potiče ga, podiže i vodi.

Ova slika o orlovim krilima može biti ohrabrujući za svakoga čovjeka koji se nalazi u teškim životnim situacijama, kada više ne zna kako i kamo dalje, kada ima osjećaj da se nalazi pred zidom preko kojega je nemoguće ići dalje. Bog je tu. Veličanstven i velik. Gospodar visina i nizina. Nikada nas ne ostavlja prepuštene samima sebi. Stavlja pred nas, doduše, životne izazove ali nam pomaže nositi se s njima a kada mi to nismo u stanju on će nas primiti na svoja krila, nositi nas i dati nam sigurnost. O tome govori i redak iz knjige proroka Izaije: „Do starosti vaše ja ću ostat` isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati“ (Iz 46, 4).

Jedna poznata priča govori o Božjoj prisutnosti u ljudskome životu a da čovjek često te prisutnosti nije ni svjestan: „Jedan čovjek usnuo san. U tome snu on hoda s Bogom po pješčanoj obali. Stopala su ostavljala vrlo jasan otisak. Dvostruki trag otkrivao je da su hodali jedan uz drugoga. U snu je čovjeku otkriveno da svaki korak učinjen na pijesku predstavlja jedan dan života. Tada se zaustavi i okrene da pogledom prebroji tragove u pijesku. Zapazio je da ponekad umjesto četiri ostaju sam dva otiska. I tako se izredao cijeli protekli život. A kakvo iznenađenje! Dijelovi puta sa samo jednim parom otisaka odgovarali su najtežim danima života. Bili su to dani tjeskoba, neraspoloženja, sumnji i mnogih trpljenja. Tada se čovjek obrati Gospodinu s prijekorom u glasu: „Obećao si da ćeš ostati sa mnom u sve dane života. Zašto nisi održao riječ? Napustio si me u najtežim trenucima života, u dane kada si mi bio najpotrebniji!“  Gospodin se blago osmjehnu i uzvrati: „Sine moj, nisam te prestao ljubiti ni jednoga trenutka. Oni osamljeni otisci tragova koje zapažaš u pijesku pripadaju meni, a ne tebi. U te sam te dane, kada ti je bilo najteže, nosio u svojem naručju“.

Slika je preuzeta sa: laudato.hr

by Zupnik