Župnikova poruka
Čitanje Djela apostolskih (Dj 4, 32-37)
U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.
A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Jedni s drugima djeliti je nešto prelijepo. Djeca rado djele igračke jedni s drugima. Kada sam bio dijete, sjećam se, i žvakaću gumu smo dijelili. I onu koja je već bila u tuđim ustima. Sjećete li se i vi sličnih iskustava? I marendu. Znam da dobri prijatelji i dobre prijateljice katkada i odjeću razmjenjuju i dijele među sobom. Ja mislim da nema nikoga između nas tko nije s drugima dijelio od onoga što ima. Vjerujem uz to da je to svatko s radošću radio i poslije toga bio neizmjerno sretan.
Ali, realno gledano, ponekad je teško dijeliti. Davati od svoga. Pogotovo kada je to što trebam dijeliti pomalo knap. Kada imam mnogo čokolada, novca ili vremena tada mi je lakše nešto od toga podijeliti, mada je poznato da ne dijele bogataši nego ljudi velikoga srca.
Sjetite se samo siromašne udovice iz evanđelja koju Isus ističe kao primjer darivanja.
Danas u prvome čitanju liturgije dana susrećemo jeruzalemsku prakršćansku zajednicu koja je živjela prije dvije tisuće godina, u vremenu, odmah nakon Isusa.
Oni nisu samo jedni s drugima dijelili nego su mnogi dali sve što su imali. To je bio uistinu vrhunac darivalaštva i odricanja.
Stariji među nama se sjećaju kako je komunistička ideja građena na takozvanoj ideji jednakosti - ali bez Boga. Malo je bilo onih koji su se dragovoljno odricali svoje imovine za dobro „kolektive“. Ako su to činili onda zato da bi napravili nekakvu karijeru u onom sistemu ili su bili zaslijepljeni idejom raja na zemlji – bez Boga. Stvoriti raj na zemlji ne ide bez Boga.
Još stariji se sjećaju da su dobrostojećim seljacima oduzimali zemlju i stoku da bi ih prisilili da pristupe u kolektivu ili idu u gradove u proleterijat. Od marljivih seljaka pretvarali su ih u proletere.
Prvi kršćani nisu se iz takvih pobuda odricali svojih dobara i stavljali ih pred noge apostolima. Potpuno je kriva ona komunistička propagandna teza da je Isus bio prvi komunist. Učenici nisu htjeli stvarati raj na zemlji jer su znali da je raj tamo gdje je Isus.
Oni se nisu odricali imovine da bi se nekome svidjeli, da bi dobili bolju poziciju.
Oni su bili svjesni da su, povjerovaši Isusu, dobili sve. Ama, baš sve. Oslobođeni su od ropstva Grijeha, od smrti, od egzistencijalnih strahova, ispunjeni su Kristovim uskrslim svjetlom i Krist je najveće dobro koje mogu posjedovati. Zbog toga mogu živjeti do kraja svoju ljubav prema bližnjemu. I Isus je tako činio. Ta vjera je činila da je svatko davši sve i imao uistinu sve. Nitko nije u ničemu oskudijevao, veli knjiga Djela apostolskih.
To darivanje u ozračju vjere činilo ih je prepoznatljivim u društvu. Priglivši vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo na početku današnjega teksta. Zajednica onih koji vjeruju Isus ne mogu biti drugo nego jedna srce i jedna duša. Bez ogovaranja, bez kalkuliranja, bez osobnih sitnih interesa, bez lažnog ugleda, bez ljubomore i čega li sve ne. Bili su, onako kako svećenik i danas naslovljuje vjernike, drage setre i braća.
Mi ne možemo biti kao prakršćanska jeruzalemska zajednica. Redovnici i redovnice nastoje živjeti takav oblik bratske, odnosno sestrinske ljubavi.
Nesebična ljubav, radost u radosti, suosjećanje u žalosti, pomoć u nesreći, srdačnost u susretu, sposobnost prepoznavanja siromaha, darivanje materijalnih dobara, dijeljenje vremena s osamljenima, riječ utjehe ožalošćenima, riječ ohrabrenja obeshrabrenima, su svojstva po kojima su kršćani bili prepoznatljivi kroz čitavu povijest a prepoznatljivi su i danas. Jedno srce i jedna duša. Jednodušni u molitvi i u dobrim djelima.
Neka i nama Gospodin dade milost da i mi tj. naša kršćanska zajednica može biti prepoznatljiva u današnjemu svijetu kao zajednica koja je JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA.
Jednodušni u molitvi i ustrajni u dobrim djelima.
Neka nam u tome pomogne i sve nas blagoslovi svemogući Bog Otac, sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano Čugura
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“
To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus.
Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“
Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“
Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isusovi učenici su bili pogođeni njegovom smrću. Pored žalosti kopkala ih je i savjest zbog toga što su Učitelja zanijekali, izdali i ostavili samoga na njegovom križnom putu. Uz to su živjeli u strahu da se i njima ne dogodi ono što se dogodilo Učitelju. Pritisnuti beznađem zaključali su se u dvorani posljednje večere i nisu znali što i kako dalje.
Isus preuzima inicijativu. Unatoč zaključanim vratima on ulazi k njima i želi im mir. „Mir vama!“ Pokazuje im rane – on je uistinu onaj na križ pribijeni!
Učenici ga prepoznaju i silno se obradovaše. Isus im ne prigovara što su ga ostavili samoga, što su pobjegli. Isus se ne obračunava s njima niti ih hoće kazniti zbog njihove malodušnosti, straha i bjega. Isus ohrabruje. Njegova nazočnost oživljuje. On je milosrdan, nije zlopamtilo, on prašta svojim učenicima.
Ponovno im daje svoj mir ali i znak silnog povjerenja: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“. Ne šalje ih u tom stanju jada u kojemu se upravo nalaze nego ih osposobljava svijim Duhom: To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“.
Isus dahnu u njih, čitamo u Ivanovom evanđelju. To „puhnuti“ je ista gesta kao kod stvaranja čovjeka kada je Bog puhnuo u nos Adamu i Evi i udahnuo im život. Isus oživljava tim činom svoje učenike iz njihove letargije, osjećaja krivice, srama i straha.
Predstravljeni, zbunjeni i posramljeni učenici dobivaju punomoć da idu i da čine ono što je njihov učitelj činio. Da nastave njegovo djelo spasenja. Da otpuštaju grijehe, omogućuju pomirenje i novi početak svakoga čovjeka.
Za to poslanje Isus ih treba sve. I Tomu koji je bio nenazočan, koji nije mogao vjerovati dok on to sve ne vidi, ispita i sam se uvjeri. Ni njega Isus ne prekorava zbog njegove nevjere nego ga poziva da se uvjeri. Isus ne prekorava nego ulijeva uskrsni Duh, Duh života, radosti i životnog optimizma u živote svojih učenika i šalje ih navještati i darivati mir.
Njemu je važno da svi učenici idu u njegovu misiju s istim znanjem tj. Uskrsnim iskustvom, vjerom i oduševljenjem. I zato još jednom dolazi u dvoranu posljednje večere da bi i Toma doživio ono iskustvo koje su učenici iskusili i da bi primio Duha koji će ga oduševiti da nastavi Isusovu misiju.
Važno je primjetiti da učenici ne odbacuju Tomu zbog njegove nevjere iz svoga zajedništva. Pouka je to i za nas da se nikoga ne smije iz zajednice odbaciti zbog toga što je malovjeran, slabovjeran ili skeptičam. Zajednica je najidealnije mjesto za iskusiti živoga Boga u zajedničkom lomljenju kruha i slušanju Božje riječi.
Isus šalje svoje učenike da idu i odrješuju grijehe. Nisu samo papa, biskupi i svećenici oni koji otpuštaju grijehe. Svakoga od nas Gospodin šalje da otpuštamo grijehe, da jedni drugima praštamo. To i jest smisao ove nedjelje koju je papa Ivan Pavao II proglasio nedjeljom Božanskoga milosrđa. Bog je neizmjerno milosrdan prema nama ljudima. Nemojmo zaboraviti biti zahvalni za tu ljubav i milosrđe. Budimo i mi milosrdni jedni prema drugima.
Netko reče da je praštanje najveći hvalospjev kojega čovjek može ispjevati Isusu. Nemojmo ga nikada prestati pjevati!
Obilje Božjega blagoslova želi vam
Vaš župnik fra Frano
Slavlje Druge vazmene nedjelje u obitelji
Nedjelja, 19. 4. 202. godine.
Predložak slavlja možete preuzeti OVDJE.
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 24 , 35-48)
U ono vrijeme: Učenici pripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha.
Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo?“
Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.“ Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' Vi ste tomu svjedoci.“
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Ova uskrsna priča iz današnjega evanđelja po Luki može nam zorno dočarati u kakvom raspoloženju su se nalazili Isusovi učenici nakon što su čuli, ali i sami iskusili da je Isus uskrsnuo.
Učenici, zbunjeni, sjede u zaključanoj dvorani posljednje večere. Odjednom je Isus među njima. Njihova prva reakcija je zbunjenost i strah. Ta mislili su da su ugledali Duha.
S ovim osjećajem zatvara se krug s kojim je sve počelo. Ovdje moram povući paralelu između Jeruzalema i Nazareta. Prije tridesetak godina anđeo Gospodnji je došao Mariji i navjestio joj da će po Duhu Svetome začeti i roditi sina. I ona osta smetena i prestrašena ovim susretom i potpuno neočekivanom situacijom. (Lk 1, 26-33)
Strah i smetenost su očigledno uvijek nazočni u suretu s nadnaravnim, s božanskim. Ono nevjerojatno, neshvatljivo, nezamislivo, nadnaravno je neočekivano tu, pred očima, sasvim blizu. Da, razumljivo je da susret s nadnaravnim može roditi strah. Zbog toga i veli Anđeo Mariji: “Ne boj se, Marijo, jer si dobila milost kod Boga.”
I Isus Krist, uskrsnuli, pozdravlja svoje učenike želeći im mir i pita ih: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ (Lk 24, 39-40) Isus im nudi da ga opipaju i da ono neshvatljivo i nezamislivo postane vidljivo i opipljivo. I njihov strah i smetenost se pretvoriše u vjeru a vjera rađa radost.
I onda priča ide dalje. Kao što je anđeo Gospodnji objašnjavao Mariji tako i Isus objašnjava svojim učenicima ono što oni nisu razumjeli a stoji u tradiciji i Svetom Pismu: Tu je sve najavljeno. U Mojsijevu zakonu, u proročanskim knjigama i u psalmima stoji da će Dijete biti rođeno, Sin Svevišnjega koji će sjediti na tronu Davidovu i kraljevati nad domom Jakovljevim – i kraljevanju njegovu neće biti kraja.
I Isus pojašnjava svojim učenicima da treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o njemu napisano. I otvori im pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' Vi ste tomu svjedoci.“ (Lk, 45-47)
Ono što se prije dvije tisuće godina dogodilo u Nazaretu i Jeruzalemu i danas je svježe i aktualno. Ova je poruka važeća za sve generacije i za sva vremena. Pitanje je da li ja dopuštam da ta poruka prodre i uzdrma me u dubini moga bića, tako da i ja, poput Marije i učenika, postanem svjedokom Isusova uskrsnuća i propovjedam obraćenje i otpuštenje grijeha.
I Marija i Učenici su imali Strah Božji. Prepali su se. Bili smeteni, zbunjeni. Strah Božji kojega su imali Marija i Isusovi učenici je jedan od sedam darova Duha Svetoga. Imati Strah Božji ne znači imati strah od Boga i pred Bogom jer Bog nije Bog straha nego Bog ljubavi. Ono što nas pred njim obuzima je strahopoštovanje. Strahopoštovanje pred velikim, svemogućim i nedohvatljivim Bogom, pred Božjim otajstvima, pred čudom njegovoga utjelovljenja, smrti na križu i njegovome uskrsnuću. Strahopoštovanje me potiče da padnem na koljena i poklonim se toj veličini.
Marija je bila zadivljena riječima anđela Gabrijela a i učenici su bili zadivljeni i puni radosti onim što su doživjeli. Zadivljenost obuzima čovjeka koji doživljava suret s Bogom i koji živi odnos s Bogom. I mi danas možemo susresti Gospodina u ljepoti njegovog stvorenja, u pjevu ptica, buđenju prirode, u dobroti ljudi koja osobito ovih dana dolazi do izražaja u tolikim ljudima koji se žrtvuju za druge. Za oboljele, starce i nemoćne, za red i sigurnost, za donošenje ispravnih odluka, za riječi ohrabrenja. I tu možemo zastati puni strahopoštovanja, kleknuti i reći: Hvala ti Gospodine! Tako si silan u svojim stvorenjima!
Koliko god ovi tjedni koji su iza nas i oni koji su pred nama unos nemir u naše živote, i stavljaju nas pred mnoga pitanja, imajmo na umu Isusove riječi prestrašenim učenicima: „Mir vama!“ i „Ne bojte se!“ Te Isusove riječe su važeće za sva vremena i sve njegove učenice i učenike. Za tebe. Za mene. Za svakoga od nas. Ne boj se!
Puno mira i ljubavi u srcu i radosne ozarenosti u očima želi vam
Vaš župnik fra Frano
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Svakodnevno, u raznim prigodama i u različito vrijeme odjekuju zvona s naših crkvenih zvonika. Nekada jedno, nekada dva a nekada i sva zvona. Zavisi i o tome koliko ih se nalazi na crkvenom zvoniku i za koju prigodu zvone. Danas ne razmišljamo tako često o zvonima a nekada se toliko naviknemo na njih da ih, iako čujemo, ne primjećujemo, ne dajemo im važnost.
U prošlim vremenima kada ljudi nisu imali satove i smartphone, crkveno zvono je bilo jedino sredstvo, naravno uz položaj sunca na nebu, po kojemu su se mogli ravnati. Zvono je osim što je pozivalo na svetu misu, tri puta dnevno pozivalo na „Angelus“ ili „Anđeo Gospodnji“ molitvu.
Ujutro u 6.00 sati, točno u podne i navečer, ovisno o godišnjem dobu, između 18.00 i 21.00 sati, zvono je pozivalo a vjernici su zastali na trenutak i molitvom „Anđeo Gospodnji“ „pozdravili Gospu“, kako se to u mome kraju kaže. Ta molitva slavi zapravo otajstvo Kristovoga začeća i utjelovljenja i u uskrsno vrijeme molitvom „Kraljice neba raduj se“, otajstvo Kristovoga uskrsnuća. Mnogi su te divne molitve zaboravili.
A bilo bi tako lijepo da se obnove u našim obiteljima.
MOLITVA „ANĐEO GOSPODNJI“
Predmolitelj: Anđeo Gospodnji navijestio Mariji,
Ostali: I ona je začela po Duhu Svetomu.
Pred.: Zdravo Marijo…
Predmolitelj: Evo službenice Gospodnje,
Ostali: Neka mi bude po riječi tvojoj.
Pred.: Zdravo Marijo…
Predmolitelj: I Riječ je tijelom postala,
Ostali: I prebivala među nama.
Pred.: Zdravo, Marijo …
Predmolitelj: Moli za nas, sveta Bogorodice,
Ostali: da postanemo obećanja Kristovih.
Svi zajedno:
Pomolimo se: Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.Po istom Kristu Gospodinu našem.
Amen.
Tri puta se izmoli Slava Ocu i Sinu… potom Oče naš i zdravo Marijo. Na kraju se izmoli molitva za pokojne:
Predmolitelj: Pokoj vječni daruj im Gospodine
Ostali: I Svjetlost vječna svjetlila nima.
Predmolitelj: Počivali u miru!
Ostali: Amen.
U USKRSNOM VREMENU MOLIMO:
Predmolitelj: Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Ostali: Jer koga si bila dostojna nositi, aleluja.
Predmolitelj: Zdravo Marijo…
Predmolitelj: Uskrsnu, kako je rekao, aleluja.
Ostali: Moli za nas Boga, aleluja.
Predmolitelj: Zdravo Marijo…
Predmolitelj: Veseli se i raduj, Djevice Marijo, aleluja.
Ostali: Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja
Svi: Pomolimo se. Bože, koji si se udostojao razveseliti svijet uskrsnućem Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj Majci, Djevici Mariji, postignemo radost vječnoga života. Po istom Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Tri puta se izmoli Slava Ocu i Sinu… potom Oče naš i zdravo Marijo. Na kraju se izmoli molitva za pokojne:
Predmolitelj: Pokoj vječni daruj im Gospodine
Ostali: I Svjetlost vječna svjetlila njima.
Predmolitelj: Počivali u miru!
Svi: Amen.
Zvona zvone prigodom krštenja i vjenčanja. Pozivaju na misu i u mnogim mjestima zazvoni za vrijeme pretvorbe u misi. Zvono, tako se u mnogim mjestima kaže, breca kada najavljuje da je netko umro i poziva vjernike da se pomole za umrloga. Isto tako breca (tužno odjekuje) kada se nekoga ispraća na groblje. U primorskim mjestima zvona ispraćaju i dočekuju pomorce, pozdravljaju brodove u prolazu. Zvona su nekada zvonila kao znak da se približava opasnost od neprijatelja, od tuče i gromova. Zvonima su od tuča (krupe) spašavani usjevi na poljima i vinogradi. Zvona su pozdravljala posebno važne goste, biskupe i vladare na njihovom svečanom ulasku u grad.
U Bavarskoj je uobičajeno da zvono svakog petka u 15.00 sati zvoni i da nas podsjeća na Isusovu smrt na križu.
Isto tako ga čujemo i subotom, ali i dan prije velikih crkvenih svetkovina, u isto vrijeme. To zvono nas poziva da prekinemo svakodnevne poslove i da se spremamo za Dan Gospodnji koji već u subotu poslije podne počinje. Tada se već slave predvečernje nedjeljne mise i predvečernje nedjeljne molitve službe časova u samostanima.
U samostanima zvono poziva redovnike na molitve, rad, zajedničke objede i počinak.
I na kraju, želeći vam obilje Božjega blagoslova za vaš svagdan, postavljam jednu staru pjesmu. Najveći dio vas se nije ni rodio kada je ta divna pjesma pobjedila na splitskom festivalu 1970.
Vaš Fra Frano
https://www.youtube.com/watch?v=4BU7pEybo88