Nova školska
Dragi i poštovani vjernici!
Napokon je započela nova školska godina. Drugačija nego dosadašnje ali s mnogo izazova koji stoje pred djecom i njihovim roditeljima. Unatoč neizvjenosti koju nosi svakodnevnica ne može proći nezapaženo radost školaraca koji jutrom, na svojim biciklima, autobusima ili pješke ozarenih lica stižu u svoje škole.
Početkom školske godine i mi kao zajednica započinjemo naš svagdan u župi. Ne onako intenzivno ali malo po malo.
Od slijedeće subote je VJERONAUK ZA NAŠE PRVOPRIČESNIKE. Vjeronauk će biti od 10.30 do 12.00 sati u velikoj dvorani naše misije.
PRVA PRIČEST
Slavlje prve pričesti slavimo u subotu 26. 09. 2020 i u subotu 3.10. 2020 u 11.00 sati u crkvi Krista Kralja u Rosenheimu.
Slavljem prve svete pričesti započinje ujedno i nova vjeronaučna godina i priprema za prvu pričest 2021.
POTVRDA
Naš nadbiskup, kardinal Reinhard Marx, je zbog epidemioloških razloga dodijelio punomoć svim župnicima da sami obave sakramenat krizme u svojim župama. Naš župnik će u dogovoru sa suradnicima i zborom mladih slijedećih dana odrediti kada će i kojim crkvama biti krizma u našoj zajednici. Krizma će svakako biti najkasnije do sredine studenoga.
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 16, 13-20)
U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isus vodi svoje učenike do Cezareje Filipove, ispod brda Hermona, na izvor rijeke Jordana žile kucavice za sve krajeve kroz koje protječe. Mjesto se nalazi 40-tak kilometara sjevernije od Genezaretskoga jezera i smatra se poganskim krajem. Nalazi se na rubu Izraela. I ljudi koji tamo žive su na rubu. Daleko su od civilizacije, gradova i događanja. Na rubu su i zbog toga što su pogani i samim time prezreni.
Nedaleko od izvora rijeke Jordana, koja je izvor života, nalazi se pogansko svetište boga Pana, boga koji je izvor straha. Od riječi Pan nastao je pojam panika, strah. Da bi ga umilostivili ljudi toga kraja su mu žrtvovali djecu. Isus ide na rubove. On želi susresti ljude koji žive na egzistencijalnome rubu, želi ih susresti s njihovim strahovima, razočaranjima, osamljenostima. On hoće ljudske boli i strahove preobraziti u život i radost.
I danas Isus želi biti blizu ljudima koji žive na rubovina društvenih zbivanja, koji su zbog ovakvih ili onakvih razloga, svojom ili krivnjom drugih, izgubili tlo pod nogama. Isus ide onima koje je društvo otpisalo, koji su na zlu glasu i kojih se ljudi klone. On ih hoće osloboditi od njihovih strahova i ispuniti svojim mirom i svojim blagoslovom. Isus omogućuje novi početak. Život kršćanina nije u tami nego u svijetlu. Nije u životarenju negu u životu i to u punini života, u izobilju. Sam Isus veli: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju". (Iv 10,10).
Isus susreće poganski narod na izvoru rijeke koja život znači. On sam je izvor vode, živo vrelo i to nepresušivo. Vrelo bažanske milosti. Tko bude pio iz toga vrela neće ožednjeti nikada. Znamo, koliko god bili ispunjeni materijalnim dobrima, nasićeni i napijeni ovozemnom vodom i kruhom, u nama je stalna čežnja za onim višim koje nam nikakva materijalna dobra ne mogu ispuniti. Isus, kao što ne osuđuje Samarijanku na Jakovljevu zdencu, ne osuđuje ni ovaj poganski narod nego ga prihvaća i istinski ljubi. Ta ljubav koji im Isus daruje pobuđuje u njma živu vjeru. Isus, svojim dolaskom u Cezareju Filipovu, izlazi iz okvira židovsta i objaljuje se poganima.
Ovaj događaj iz današnjeg evanđelja nalazi se na polovici Matejeva evanđelja,na poluvremenu Isusovog javnog djelovanja. Njegovi učenici su slušali njegovu riječ i gledali njegova djela ali nisu mnogo razumjeli. Nisu još imali pravu sliku sliku svoga učitelja i njegovoga mesijanskoga poslanja.
Isus ih pita: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni odgovaraju da ljudi u njemu vide jednoga od proroka koji je bio jako važan u povijesti židovstva.
Isus tada postavlja najvažnije pitanje: «A vi, što vi kažete, tko sam ja?« To je odlučujuće i najvažnije pitanje za učenike ali i za nas danas.
Tko je Isus za nas? Za mene i tebe. Važno je što sveto pismo govori o njemu, neizmjerno važno. Važno je ono što su nas naši roditelji, svećenici i vjeroučitelji naučili o njemu. Ipak, najvažnije je ono što svatko od nas osobno, baš osobno može o njemu reći. Najvažnije je moje vlastito iskustvo odnosa s Isusom. Petar, nadahnut odozgor veli: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Za Petra je Isus Pomazanik – Spasitelj.
A za tebe?
Ljeto je i godišnji odmori
NEDJELJE OBAVIJESTI
15.-08. – 6.09. 2020
Zbog ljetnog raspusta i godišnjih odmora u vremenu od 16.08. do 6. 09. 2020 neće biti misa radnim danom.
Nedjeljne svete mise se slave samo u Rosenheimu u 12.30 sati. (Kardinal-Faulhaber-Platz 10, 83022 Rosenheim).
Za hitne potrebe obratite se:
Vlč. Drago Ćuruć (Grosskarolinenfeld) Telefon: 08031 5129
Fra Ivan Rozić (München) Telefon: 0176 345 505 04
Fra Edvard Sokol (München) Telefon: 0162 108 76 61
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 15, 21-28)
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Postoji jedna krepost koju zapravo ne nalazimo niti u jednome katalogu kršćanskih kreposti. To je krepost nametljivosti, ustrajnosti, tvrdoglave upornosti. Krepost koja proizlazi iz vjere i ufanja.
Tu krepost prepoznajemo kod strankinje koja je uz to i poganka jer ne pripada izabranome narodu. Ona, puna pouzdanja, dolazi u krajeve tirske i sidonske gdje se Isus povukao i moli ga da ozdravi njezinu kćer. Isus joj to uskraćuje i upozarava je da je on poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. On sebe još vidi samo kao mesiju izraelaca. Njima pripada spasenje.
Isusov odgovor je pomalo okrutan. Ali kanaanaka ne odustaje, nije zadovoljena njegovim odgovorom. Njezino povjerenje u Isusa je veliko. Isus je njezina zadnja nada.
Ona ostaje ustrajna, nametljiva i tvrdoglavo uporna. Kao što bolest njezine kćeri njoj ne da mira tako i ona ne da mira Isusu. Isus je odbija ali se ona ne da zastrašiti. Zaboravlja na nacionalni ponos i vlastito dostojanstvo i dovitljivo odgovara na njegovu primjedbu: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!"
Poslije ovih riječi Isus je više ne odbija. On vidi njezinu duboku vjeru i njezino pouzdanje i posvećuje joj se, posvećuje se njezinoj molbi.
Ovaj susret je navještaj da evanđelje nije namjenjeno samo sinovma izraelovim nego čitavome svijetu. I pogani imaju udjela u spasenju, u kruhu života. I oni imaju pravo piti iz živoga vrela. Isus to uviđa. Postaje svjetan da njegovo mesijansko djelovanje nije namjenjeno samo židovima nego svim ljudima, svim narodima. Njegovo poslanje ima univerzalni karakter. On je poslan biti pastirom svih naroda i spasiteljem svega svijeta.
"O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš" reče Isus ženi na kraju.
Isusa se dojmila kanaanka koja je preklinjući i usrdno molila za svoju kćer. Njezina vjera i ufanje su zapravo rezultirali čudo ozdravljena.
I naše pouzdanje Boga treba biti bezgranično. K Bogu smijemo uvijek doći s našim brigama i nevoljama, s našim jadima. Bez ikakve bojazni smijemo sav naš život položiti u njegove ruke, vapiti, moliti, nametljivo i ustrajno.
"O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." Neka ova Isusova riječ kanaanki bude odgovor i na naše molitve.
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 1, 39-56)
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
„Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“
Tada Marija reče:
„Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Svakome od nas koji živimo daleko od domovine je najveća želja, najveće svetkovine naše vjere, Božić i Uskrs, proslaviti u svome rodnome mjestu, u krugu najdražih. Uz ove dvije svetkovine je tu svakako i svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, svetkovina Velike Gospe. Svatko želi taj dan provesti u jednome od naših svetišta diljem domovine. I kada nekoga pitam kada će dolje, odgovor je uvijek: za Gospu. Pred mojim očima ovih se dana nižu slike moga djetinjsta, mladosti i svećeničke dobi u svetištu čudotvorne Gospe Sinjske, svetištu moga djetinjstva i moga odrastanja. Pred očima mi je Gospina slika na oltaru, okićena i okrunjena u znak zahvalnosti za veliku pobjedu nad osmanlijama koju cetinjani uz njezinu pomoć izvojevaše. Oko oltara izlizani i udubljeni kameni pod –izlizan i udubljen od tolikih vjernika koji su na koljenima kružili i kruže oko njezinoga lika i molili je i mole za pomoć u svojim potrebama. Pred očima mi prolaze slike hodočasničkih skupina, koje ne samo iz cetinskoga kraja nego iz čitave nam hrvatske i bosankohercegovačke domovine, najčešće pješice, dolaze na zavjet. Dolaze uteći se nebeskoj majci ali i zahvaliti za dobivene milosti. U svetištu odejkuje pjesma, molitva: „U muci ljutoj slatka nada i rani svakoj lijek si Ti. Teško je breme naših jada. U Tebe pomoć ištemo svi. Život i Radost sviju si nas, o Gospe Sinjska, budi nam spas!“
Neizmjerno volim ovu svetkovinu, njezinu pučku pozadinu, folklor i sva kulturna događanja koji je prati tih dana.
Slavimo Veliku Gospu jer je ona uistinu Velika. O njoj nema mnogo toga zapisanoga u svetome pismu ali ono što je zabilježeno neizmjerno je važno za povijest našega spasenja. Marija prihvaća Božje odluke i stavlja svu sebe Bogu na raspolaganja: „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Ona rađa daleko od rodnoga doma, u Betlehemu. S Josipom i djetetom Isusom mora bježati u Egipat i tako doživljava sudbinu prognanika. Starac Simeon joj navješta mač boli u srcu. Traži „izgubljenog“ Isusa i doživljava riječi: „Što ja imam s tbom ženo?“ Marija je pod križem. Marija prima mrtvo tijelo svoga sina u svoje majčino krilo. Marija je s apostolima u dvorani posljednje večere. I na koncu Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo.
To je ono što danas slavimo. Veliku Gospu koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i tako doživjela potpuno ispunjenje, puninu svoga života. U ovo su kršćani istoka i zapada počeli već u prvim stoljećima vjerovati a dogmom je proglašena na II.vatikanskom saboru. Ova svetkovina zrači uskrsnom radošću i izdiže se iznad naše svakodnevnice. Ono što je Bog nad Marijom učinio isto će učiniti i s nama. Uskrsli Krist je neprestano s nama i na kraju će nas uzeti u svoje kraljevstvo i uživati ćemo zajedno s njim u njegovoj slavi.
Pitam se, što je čovjek da ga Bog tako visoko uzdiže, da ga poziva da bude sudionikom božanske slave. Zar čovjek nije poput prašine ili cvijeta koji danas cvjeta a već sutra uvene, kako veli psalmist? Bog vidi našu malenost i čini nad nama velike stvari. Zato Marija u ime čitavoga čovječanstva pjeva: „Veliča diša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni sveto je ime njegovo. Od koljene do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“. Lk 1 ,46-53
Danas slavimo našu budućnost. Svetkovina Marijinog Uznesenja na Nebo otvara nam novu životnu perspektivu i stavlja nam pred oči sliku Boga koji je do kraja okrenut čovjeku, čovjekovoj sreći na zemlji i ispunjenju u vječnoj radosti na nebu. Onaj tko vjeruje da se može ovdje na zemlji bez Boga stvoriti raj, taj se vara. Raj je u Bogu, zapravo sami Bog a ne čovjek. Lenjin, Staljin, Tito i drugi diktatori su htjeli čovjeka prisliti da bude sretan. Nisu uspjeli napraviti raj na zemlji nego Gulage i Gole otoke. Mnogi traže raj u alkoholu, zabavama, drogama, prevarama. Ne da neće naći raj, nego će doživjeti najmrkliju tamu životnoga pakla. Činjenica je da čovjek može jedinu pravu i istinsku sreću doživjeti u susretu s Bogom i u susretu s njime približiti se nebu.
Današnja svetkovina nam pokazuje i smisao našega života. Od Boga dolazimo u ovaj svijet i naš ovozemni život je put, zapravo putovenje prema Bogu, koji je cilj našega života. Bog nas je poslao na ovaj svijet da rastemo, razvijamo se i donosimo plod, obilan plod življene ljubavi.
Ovdje na zemlji proživljavamo razne životne situacije; radost i žalost, padove i uspone, uspjehe i neuspjehe... ali ono najljepše tek dolazi. U nebu. Zato ne moram sve znati, poznavati, vidjeti, oprobati, iskusiti i posjedovati. Neopisivo je ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Sveti Pavao veli u prvoj poslanici Korinćanima: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9)
Uptah jednom bolesnicu koja je znala da uskoro odlazi s ovoga svije: „Kakvi su nalazi? Što očekuješ?“ Ona odgovori: „Ovdje ništa ali sve u nebu“.
Slavimo zato uvu svetkovinu s velikom radošću u srcu. Slavimo je u zajedništvu s braćom i sestrama u svetištima diljem drage nam domovine. Slavimo Mariju. Slavimo njezino Uznesenje na nebo ali i nadu da ćemo i mi jednoga dana biti uzneseni na nebo – dušom i tijelom. Slavimo u zajedništvu s vjernicima Bavarske koji Mariju slave kao Patrona Bavarie, kao svoji zaštitnicu. Slavimo je u zajedništvu sa čitavom crkvom po svemu svijetu i molimo Mariju da nam bude zagovornicom onako kako je ona kroz čitavu povjest bila i pomagala u raznim nevoljama. Neka i sada, u ovim teškim trenucima pandemije bude sa svojim narodom i zagovara ga u nebu do onoga trenutka kada će i naš život doživjeti puninu kraljevstva vječnoga.
Neka nam je svima sretna i blagoslovljena svetkovina Velike Gospe dušom i tijelom na Nebo uznesene.
(Slika je preuzeta s portala Bitno)