Uz nedjeljna čitanja
Iz evanđelja po Luki - Lk 9, 28b-36
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše - svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici,
ako ste nekada planinarili sigurno ste uz sav napor uspinjanja doživjeli ljepotu koju vam daruje vrh planine. Mir i tišinu. Čisti i bistri pogled u daleka prostranstva na doline i vrhove planina. Neopisiva ugodnost topline sunčanih zraka. Neizmjerna radost u srcu koja čovjeka naprosto preobražava i čini da zaboravi svakodnevne brige i probleme. Gore na visini se misli razbistre i poslože. Čovjek odjednom pronađe dugo tražene odgovore na pitanja koja su mu se postavljala i rješenje problema koje je nosio na plećima. Najradije bi ostao u toj ljepoti, u dodiru neba. Ali, vratiti je se nazad. U dolinu, u životnu svakodnevnicu i sve ono što ona sa sobom nosi.
Brdo je oduvijek u kršćanstvu, ali i u drugim religijama bilo posebno mjesto, mjesto susreta čovjeka s Bogom. Mojsije je na brdu Sinaju primio Božje zapovjedi. Ilija na Brdu Horebu sluša Božju riječ. Isus je također uzlazio na brdo u osamu gdje se u molitvi susretao sa svojim nebeskim ocem. Mnogi redovnici i monasi su kroz povijest gradili samostane na vrhovima brda. Sveti Franjo Asiški je primio Kristove rane na brdu La Verna. Sveti Benedikt je već u šestom stoljeću sagradio velebnu opatiju na brdu Montecassino. U visinama čovjek vidi jasnije, sve mu je preglednije i srce mu je otvorenije za ljepotu naravnoga i nadnaravnoga. Za Božju ljepotu.
U današnjem evanđelju čitamo kako Isus vodi trojicu svojih učenika na visoku goru. Na Tabor. Isusovi učenici prate Isusa, svoga učitelja. Već su doživjeli mnoštvo znakova koje je učinio. Vide kako mnoštvo ljudi prati Isusa, moli ga za ozdravljenje, sluša njegovu riječ i divi mu se. Oni vide da je u njemu sam Bog na djelu. Petar je već priznao: „Ti si pomazanik-Krist!“
Sada su na putu u Jeruzalem gdje će Isus biti uhvaćen, osuđen i ubijen. S trojicom učenika Isus čini stanku. Oni će biti svjedoci slave kojom će Isus na brdu Tabor biti obasjan. Isus se pred njihovim očima preobražava. Ukazuju mu se Mojsije i Ilija, dvije najvažnije starozavjetne osobe. Mojsije koji je izveo narod iz egipatskog ropstva u slobodu i Ilija koji je vjeru u Jahvu, jedinoga Boga, očistio od poganskih natruha. Oni su svjedoci Isusove slave. A sam Bog Otac još jednom potvrđuje Isusovo sinovstvo koje je izgovorio za vrijeme njegovoga krštenja na rijeci Jordan i daje mu punomoć: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“
Petar, oduševljen svetošću i svečanošću događaja želi sagraditi kućice i ostati na brdu, uživati ljepotu trenutka i zauvijek izbrisati iz sjećanja životne poteškoće. To ne ide. Mojsije i Ilija odlaze, na njih pada oblak i jedino što od svetosti trenutka ostaje je jeka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“
Treba se vratiti u dolinu, u životnu svakodnevnicu. Treba se suočiti s poteškoćama, s bolima.
Ovaj događaj hoće Isusove učenike, ali i nas utvrditi u vjeri tako da kada dođu dani „Velikih petaka“ u našemu životu, mislimo na lijepe trenutke i na Božje darove koje smo primili u izobilju. I da prije svega vjerujemo da poslije Velikoga petka dolazi i radost uskrsnuća. Križ Kristov je čudo ljubavi, a ljubav je besmrtna.
Ni u najtežim životnim trenutcima ne smijemo pasti u beznađe. Smijemo vjerovati da smo na pravome putu ako smo na putu s Isusom, ako njemu vjerujemo i slušamo njegovu riječ.
Zato pođimo i mi s njim na visoku goru, jer dobro je biti s Isusom. I to ne samo na gori, nego u svim životnim situacijama. On će nam dati snagu i okrjepu, utjehu i ohrabrenje.
Ako slušamo Isusa čut ćemo i Očeve riječi: „Ti si moja izabrana kći, ti si moj izabrani sin! Tebe sam izabrao i što se god u tvome životu dogodi ja sam s tobom. Neću te nikada ostaviti i prepustiti samome sebi. Moja si. Moj si.“
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog evanđelja po Luki - Lk 4, 1-13
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’“ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’“
Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici,
mi kršćani smo dio svijeta sa svim njegovim lijepim i lošim stranama, iznenađenjima, veličanstvenim ali i stravičnim događanjima. Živimo u svijetu beskrajnih mogućnosti i beskrajnih iskušenja. Stavljaju nam se pred oči ponude koje će nas, kako to kažu reklamni stručnjaci, usrećiti i učiniti naš život bezbrižnim.
Uistinu, gdje god se okrenemo, kakve god novine, portale ili televizijske programe otvorimo iz njih iskaču ponude koje nam sugeriraju koje proizvode moramo kupiti da bi bili sretni, zdravi i uspješni. Veliča se kult tijela, zdravlja, lagodnog života i dobroga provoda. Preporučuju nam se razne darežljive banke koje će samo onako iz "kršćanskog milosrđa" dati kredite koje skoro pa ne treba ni vraćati a koji će nam omogućiti luksuzno uređenje stana, prestižni automobil i razne druge blagodati. Naslovnice nas bombardiraju sa slikama dama sumnjivog morala koje nam nameću kao uzor uspješnosti, zabave i lagodnog života. Za uzore nam stavljaju političare kojima nije na umu dobrobit povjerenog im naroda, nego život na grbači istog naroda.
Životni moto nekih ljudi je: želiš li se obogatiti igraj loto, idi u kladionice, zarađuj kockom. Želiš li dobar okus u ustima, bezbrižnost, bezbolnost i omamljenost u glavi popuši hašiš, marihuanu ili popij vodku ili uzmi sve to skupa. Ako hoćeš biti glavni u društvu pokaži snagu svojih mišića. Ako hoćeš da ti se dive budi mangup. Čovjek je neprestano izložen takvim iskušenjima.
U današnjem evanđelju čitamo kako je đavao iskušavao Isusa nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Evanđelist Luka ova iskušenja stavlja u prostor pustinje i u vrijeme pred sami početak Isusovog javnog djelovanja, iako su Isusa ova iskušenja pratila na čitavom putu, sve do Golgote.
Đavao se hoće pogađati s Isusom. Sva tri iskušenja započinju pogodbenim veznikom „ako“. Ako si Sin Božji učini da ovo kamenje postane kruh. Ako mi se pokloniš dat ću ti sva kraljevstva zemlje. Ako si Sin Božji, baci se s vrha hrama i anđeli će te uhvatiti da ne padneš.
Isus se ne upušta u diskusije s đavlom. Na svako od ovih iskušenja Isus odgovara upućujući na trajne vrijednosti koje dolaze od njegovog Oca koji je Riječ od koje živimo i kojemu se jedinome treba klanjati, njemu jedinome služiti i ne iskušavati ga.
Kruh i materijalna dobra su nužni za čovjekov dostojanstven život. Čovjek se ne smije upustiti u neprestanu jurnjavu za stjecanjem više i još više materijalnih dobara a zanemariti duhovna dobra. Ne smije zanemariti Boga koji počelo svega, ne smije zanemariti brak i bračnu vjernost, odgoj djece u duhu Isusa Krista, strpljivost, procese vlastitog odrastanja i sazrijevanja, spremnost na žrtvu. To su vrijednosti koje ne prolaze.
Isus je proveo četrdeset dana u pustinji. Pustinja je mjesto osame, opasnosti i odricanja. Mjesto gdje se čovjek mora susresti sa sobom samim i sa svojim životom. Pred nama je vrijeme korizme koje nas poziva da se i mi povučemu u pustinju vlastitoga života i da se susretnemo sa samim sobom.
Münchenski glumac i kabaretist Karl Valentin napisa: "Danas ću posjetiti samoga sebe. Nadam se da ću biti kod kuće".
Čovjek može posjetiti samoga sebe i susresti se sa samim sobom samo ako je u skladu sa samim sobom. Iz toga sklada on će graditi skladne odnose sa svojim stvoriteljem i sa svim stvorenjima. Ako u njemu nema toga mira onda će on tražiti površne susrete, površna prijateljstva, prolazna zadovoljstva. Sve ono što je đavao nudio Isusu. Zato koristimo ovo sveto milosno vrijeme korizme. Neka ono bude protkano molitvom, postom i djelima milosrđa.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 6,27-38
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osudujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
za razliku od današnjega evanđelja koje nam donosi zapovijed ljubavi prema neprijateljima moram iskreno reći da mi je prihvatljivija Isusova trostruka zapovijed ljubavi koju on izdvaja iz mnoštva propisa i zapovijedi staroga zavjeta. Ta zapovijed glasi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“
Ljubiti Boga, svoga bližnjega i samoga sebe. To mi je sasvim razumljivo. Ali ljubiti svoje neprijatelje? Dobro činiti onima koji me mrze? Blagoslivljati one koji me progone?
Je li moguće ljubiti svoje neprijatelje?
Isus kaže sasvim jasno i nedvosmisleno: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“.
Siegmund Freud, bečki liječnik i osnivač moderne psihoterapije kaže da je to nemoguće. Ne može se neprijatelja ljubiti. Onomu koji me mrzi ne mogu skočiti u zagrljaj i reći: „Volim te!“ To ne može nitko.
Imate li neprijatelja? Postoje li u vašoj blizini ljudi koji vas ne vole i koji vam žele napakostiti? Postoje.
Može se dogoditi da u vašemu obiteljskom krugu i rodbini postoji netko tko vas hoće prevariti kada se dijeli ostavština. Postoje susjedi koji odmah zovu policiju ako ste malo glasniji rano ujutro ili poslije deset sati noću. Netko vam je nešto uvredljivo ubacio u poštanski sandučić ili vam oštetio brisače na kolima. Netko vas je ogovarao, lagao protiv vas i doveo vas na loš glas i zbog toga ste izgubili „prijatelja ili prijateljicu“. Netko vas kao stranca ne želi prihvatiti, ignorira vas i prezire te spletkari protiv vas. Poslodavac vas iskorištava. Najbliži član obitelji ponižava i čini nasilje nad drugim članovima obitelji.
Ovi primjeri nisu izmišljeni. Oni se nažalost svakodnevno događaju u našim životima. Previše je ljudi koji pokazuju svoju moć i silu da bi druge ponizili i uvrijedili. Ako bi pojam „neprijatelj“ malo proširili onda svatko u svojoj blizini ima svoga neprijatelja.
Jedan citat engleskog književnika Gilberta Keitha Chestertona kaže: „Biblija nam govori da volimo svoje bližnje, a također i da volimo svoje neprijatelje vjerojatno zato što su to općenito isti ljudi“. Isti ljudi su nam bližnji, ali i neprijatelji.
Ljubiti neprijatelje – što bi to moglo značiti?
Kao prvo, ne osvećivati se za učinjeno zlo. Naša reakcija na učinjenu nepravdu jest najčešće uzvratiti istom mjerom, obračunati se, osvetiti se, nipošto ne ostati dužan. On ili ona moraju osjetiti bol u istoj mjeri u kojoj su je meni nanijeli. Neka vide i osjete na vlastitoj koži kako boli nepravda ili učinjeno zlo.
Isus nas poziva da se ovdje suzdržavamo. Jer ako mi kršćani na uvredu odgovaramo uvredama, na krađu krađom, na nasilje nasiljem, na laž s lažima i ako smo osvetoljubivi onda činimo isto ono što i „neprijatelji“ čine. Nužno je prekinuti krug nepravde i nasilja.
Ako uzvraćamo istom mjerom, pojačavamo intenzitet zla. Ljubiti neprijatelja znači prekinuti taj krug zla koji se događa. Ja ne uzvraćam istom mjerom. Ja se ne osvećujem. Takvom reakcijom omogućavam neprijatelju da se preispita i mijenja svoj stav i da uvidi da čineći zlo narušava i uništava odnose s drugim ljudima i čini štetu samome sebi.
Osim toga možemo u sebi graditi osjećaj odgovornosti za „neprijatelja“. Ne znamo što takvoga čovjeka navodi da čini zlo. Ne znamo kakva je i zbog čega gorčina u njegovome srcu. Možemo moliti da mu Bog daruje čisto srce u kojemu će dobro nadvladati zlo.
Naravno, smijemo se braniti i zaštititi. Pogotovo onda ako „neprijatelj“ našu dobrotu, pomirljivost i spremnost na praštanje, koji su inače znak naše snage i veličine, vidi i iskorištava kao našu slabost i nastavlja sa svojim agresivnim ponašanjem.
Isus kaže da onome koji nas udari po desnom obrazu pružimo i drugi i onome koji nam uzme gornju haljinu ne kratimo ni donje. To ne smijemo doslovno shvatiti. Inače bi poticali zlo. I Isus se brani kada ga jedan od slugu pred velikim vijećem udara: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“
Evanđelist Matej u Govoru na gori donosi Isusove riječi: „Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije“. U Isusovo vrijeme Palestina je bila okupirana od Rimljana. Ako bi neki rimski legionar tražio da mu Židov ponese tešku prtljagu i nosi je jednu milju on je to morao učiniti.
Isus savjetuje da ide ne samo jednu, nego i dvije milje s njim. Možda će doći do razgovora. Možda će se jedan drugome povjeriti. Možda će putem jedan u drugome prepoznati čovjeka. Možda će za vrijeme hoda Židov u omraženom rimskom vojniku prepoznati čovjeka jadnika koji je prisiljen ratovati i u svakoj bitci strahuje za svoj život. Možda će na koncu neprijatelji postati prijatelji.
Zato ljubi i neprijatelje svoje.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 6,17.20-26
U ono vrijeme:
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu.
Podigne oči prema učenicima i govoraše:
„Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće
i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!“
„Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
ako hodočastite u Svetu zemlju, obavezno ćete posjetiti „Brdo blaženstava na kojemu je izgrađena osmerokutna crkva koja podsjeća na „osam blaženstava“ koje je Isus izgovorio u „Govoru na gori“. Pogled s Brda blaženstava puca na Genezaretsko jezero i sve bogatstvo šarolike vegetacije koja raste na površinama koje su natopljene vodom za razliku od pustinjskih krajeva Svete zemlje. Ispod brda, na jezeru ,se nalaze između ostalih Tabgha (mjesto umnažanja kruhova) i Kafarnaum, grad u kojemu je Isus proveo najveći dio svoga javnog djelovanja i koji je postao mjestom Petrova prvenstva).
U evanđelju po Mateju čitamo da je Isus uzašao na goru i propovijedao okupljenom mnoštvu koje se nalazilo na padinama brda i slušalo njegovu riječ. Matej htijući naglasiti Isusovu uzvišenost stavlja Isusa na uzvisinu. Kada netko govori s uzvisine onda ga se bolje čuje. Zato su u crkvama dok nije bilo mikrofona propovjedaonice bile izdignute, iznad glava vjernika. Matej kaže: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati…“ (Mt 5,1)
Evanđelist Luka uz Isusovu uzvišenost želi naglasiti i Isusovu bliskost ljudima: „U ono vrijeme Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše…“ (Lk 6,17)
Ljudima koji su ga došli slušati iz svih krajeva Judeje, Jeruzalema, Galileje, Tira i Sidona, koji su ga htjeli dodirnuti i koji su željeli da ih on ozdravi od njihovih bolesti, Isus ne propovijeda s uzvišenog mjesta.
Koliko je ponekada dobro govoriti s visoka da bi se ljudima skrenula pažnja na važnost onoga što se govori, toliko je važno govoriti izravno oči u oči. Na istoj razini očiju. Propovijedajaći oči u oči Isus ljudima pokazuje svoju blizinu i postaje za učenice i učenike dodirljiv.
Među slušateljima su vjernici, sumnjičavci, oni koji traže, ali i nevjernici. Isus sa svima komunicira na razini očiju, sve ih prihvaća i svi osjećaju snagu njegovih riječi. Svi su dirnuti snagom riječi koje je izgovarao. Svi mogu osjetiti sreću blizine kraljevstva Božjega koje se na njima ostvaruje.
„Blago vama koji ste siromašni, blago vama koji gladujete, plačete, koje svijet mrzi zbog mene, i koji ste progonjeni…“
Nipošto Isus ne želi proglasiti da je dobro biti gladan, zaplakan, omražen i progonjen. Ljudima koji trpe on želi iskazati solidarnost i ljubav. Želi im reći da su oni na poseban način od Boga ljubljeni, da se Bog za njih brine i da će Bog njima, baš njima, otvoriti nove životne perspektive jer su njihove oči uprte u Gospodina i njihove ruke ispružene prema Gospodinu. Oni su svjesni svoje malenosti i svoje ograničenosti. Sve svoje uzdanje polažu u Gospodina, ali i u svoga bližnjega. Blago njima!
Za razliku od njih „jao“ bogatima, sitima, onima koji se smiju i onima koji su hvaljeni. Isus ne želi reći da je loše biti bogat, nahranjen, imati razloga za smijeh i dobivati pohvale. Naravno da to nije loše, ali to krije u sebi opasnost da čovjek koji živi u tom stanju postane dostatan samome sebi. On nije potreban ni Boga ni čovjeka niti gradi odnose s čovjekom i Bogom. On živi u svome bogatstvu, sitosti, i vlastitim užicima ne misleći na one kojima je potrebna pomoć niti na Boga od kojega su sve dobili. Njihov pogled je okrenut samima sebi. Njima nitko ne treba. Pa ni sam Bog.
Zato i prorok Jeremija u prvom čitanju upozorava: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka,
i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.“. (Jer 17,5 - 6)
Tolike milosti mogu biti nuđene takvome čovjeku, ali ih on ne opaža niti ih može prigrliti jer je okrenut samome sebi i osim sebe nema nikoga i ništa drugo. Iako bogat, on je siromašan.
Za čovjeka koji se naprotiv uzda u Gospodina prorok kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Jer 17, 7-8)
Takav čovjek je uvijek otvoren i osluškuje. Vidi nedostatke u svojemu životu i izgrađuje se u svakom pogledu. On je plodonosan u svome životu i svojim odnosima.
Blago njemu!
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 5,1-11
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Riječ je Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
nekome tko nam se hoće miješati u posao, a o tom poslu nema baš mnogo pojma kažemo „hajde, bavi se svojim poslom“. Slično je mogao reći i ribar Šimun Petar kada je Isus njega i njegove prijatelje uputio da sa svojom lađom još jednom isplove na pučinu i ponovno bace mreže u jezero. „Hajde, Isuse bavi se svojim poslom, a tvoj posao nije ribarenje nego stolarija. Da se razumiješ u ribarenje znao bi da se mreže bacaju noću kada ribe izlaze iz dubina. Za dana bacati mrežu je ludost i gubljenje vremena. Po danu se mreže čiste, krpaju i spremaju za sljedeći ribolobv.“
Šimun i drugi ribari koji su živjeli na Genezaretskom jezeru i ribarenjem zarađivali kruh svagdanji za sebe i svoju obitelj itekako su znali kada i kako se bacaju mreže. Znaju oni što znači radost koju stvaraju pune mreže, ali im je poznato i iskustvo frustracije kada se nakon cjelonoćnih ribarenja vrate praznih mreža. Baš kao u ovom evanđeoskom ulomku kada su cijelu noć lovili i vratili se praznih mreža na obalu Isusov im je poziv: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov“, neshvatljiv i nelogičan.
„Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo…“, onda Petar ipak popušta: „Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“
I tada, na Isusovu riječ, se događa čudo. I uloviše toliko ribe da su se mreže skoro razdirale, piše evanđelist Luka. Toliko ribe su ulovili da im je trebala pomoć drugih ribara i još jedna dodatna lađa. Toliko ribe je bilo u mrežama da su im zamalo lađe potonule. Bio je to bogat urod kakvoga do tada nisu imali.
Šimun Petar pada na koljena: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ I on i njegovi drugovi Jakov i Ivan su zapanjeni zbog velikog ulova. Isus, ribar ljudi, mu uzima strah i ohrabruje ga: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“
Šimun Petar će biti ribar ljudi. „Onaj tko hoće biti ribar ljudi mora svoje srce kao mamac objesiti na udicu“: kaže sveti Ivan don Bosco. Ribar ljudi koji hoće pridobiti ljude, u njima zapaliti plamen i oduševiti ih, mora im dati osjećaj da su ljubljeni i da su dragocjeni. Mora im dati do znanja da im želi dati nešto dobro, nešto vrijedno, nešto dragocijeno, nešto što će im dodirnuti i ispuniti srce. Takvog ribara ljudi susrećemo u evanđeljima.
Šimun Petar, Ivan i Jakov su u susretu s Isusom doživjeli veliko iskustvo, nešto o čemu do tada nisu mogli ni sanjati. Najprije su zapanjeni i prestrašeni, a onda oduševljeni Isusom. Ostavljaju sve i idu za njim.
Ribari koji su dosada imali različita ribarska iskustva, uspjehe i neuspjehe odjednom imaju pune mreže. I to usred bijela dana. To za njih, a i za nas znači: Tko susretne Isusa Krista, upusti se s njm i njemu povjeri svoj život bit će bogato nagrađen. Toliko nagrađen da će mu životne mreže biti pune radosti i nutarnjeg zadovoljstva. Psalmist kaže da Gospodin miljenicima svojim u snu daje. (Ps 127,2)
Čovjek je Božje ljubljeno biće. Isus radi čovjeka dolazi na ovaj svijet, liječi ga, daruje mu svoju živu riječ, podnosi za njega muku i smrt na križu. Sve iz ljubavi. Isus nije objesio samo svoje srce na udicu, nego svoje čitavo biće za čovjekovo spasenje. Ta ljubav je radosna vijest koja hoće dodirnuti naša srca, dušu i osjećaje. Zašto? Zato da i mi budemo navjestitelji Isusove radosne vijesti, vijesti koja oslobađa i spašava.
Isus poziva svakoga od nas da bude ribarom ljudi. Da stavi svoje srce kao mamac na udicu i propovijeda ljubav ovome svijetu onako kako je to činio Isus -ne s visoko podignutim kažiprstom, moralnim prijetnjama i osudama, nego s ljubavlju i predanošću.
Svijet u kojemu živimo je kompleksan. Mnogi ljudi su psihički opterećeni pandemijskom situacijom i strahovima. Obitelji, oaze mira, sigurnosti i topline su poljuljane. Mir je postao tako krhak, ne samo na ukrajinsko- ruskoj granici, nego i u drugim krajevima svijeta. I u srcima ljudi.
Ovaj svijet je potrebit „ribara ljudi“ koji će svoje srce objesiti kao mamac na udicu i ljubavlju loviti ljude za Isusa pokazujući im da su ljubljeni, dragocjeni i željeni u Božjim očima.
Iako poput Petra na Božji poziv možemo kleknuti govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Iako nam netko može reći: „Hajde, bavi se svojim poslom“, smijemo hrabro i autentično slijediti Božji poziv i svoje srce objesiti na udicu i propovijedati Božju ljubav i njegovo spasenje. Za to nam nije potrebna nikakva stručna sprema, nego samo čisto srce.
Srce koje ljubi.