Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 17, 11b-19
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
„Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Svaki čovjek ima ime. Tim imenom ga zovemo, pozivamo i jedni druge prepoznajemo. Ime znači identitet. Ne postoji čovjek koji je bezimen. Kada su nam naši roditelji po rođenju davali imena znali su zašto nam daju baš ovo ime kojim se zovemo. Nazvani smo po imenima naših djedova i baka, stričeva i teta, po imenima svetaca koje su naši roditelji na poseban način štovali ili na čiji spomendan smo rođeni. Neki roditelji izaberu ime svome djetetu po imenima glumaca, pjevača ili popularnih sportaša. Na samom početku obreda krštenja krstitelj pita roditelje koje ime su dali djetetu. Ime je program, kaže se.
U biblijskim vremenima značenje imena je bilo snažnije naglašeno nego u našemu vremenu. To ime je značilo identitet, poslanje i narav osobe koja ga nosi. Vrlo često po imenu možemo prepoznati koja uloga je bila povjerena određenoj osobi u povijesti spasenja.
Posebno jasno nam je to kada je govor o Božjemu imenu. Pored gorućega grma Mojsije pita Boga kako mu je ime. Bog mu daje jedan neobičan odgovor. On je JHWH, Jahve… što bi značilo: „Ja jesam koji jesam.“ Neki bibličari interpretiraju ovo ime kao da je Bog htio reći Mojsiju: moje ime, moja narav, moj identitet ne možeš razumjeti jer sam ja nepojmljiv. Dovoljno je da znadeš da sam ja koji jesam, da sam tu, da sam tu za tebe i da ću zauvijek biti s tobom.
U središtu današnjega evanđelja stoji ime. Isus kaže: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao…“ Što bi ove riječi trebale značiti i što s tim riječima Isus hoće reći? Za učenice i učenike je odgovor bio jasan. U Isusu se iskazuje Božja narav, njegov identitet i njegovo poslanje. Po Isusu spoznajemo kakav je Bog uistinu.
Sjetimo se samo scene navještenja kada anđeo Gabrijel dolazi Mariji i navješta joj da će roditi sina i da će njezin sin nositi jedno sasvim određeno ime koje neće dobiti ni od Marije niti od Josipa, nego će mu sami Bog dati ime - ime Isus. Isus u hebrejskome znači Bog spašava.
Iz imena „Jahve“, kako se Bog predstavio Mojsiju, nastaje novo ime „Isus“: „Ja sam onaj koji spašava“. U ovom dijelu Ivanovoga evanđelja iščitavamo kako Isus svojim učenicima jasno stavlja do znanja da je on Bog, koji po imenu kojega je dobio od svoga oca, spašava.
U drugome dijelu teksta je govor o istini. Božja riječ je istina. Ona po Isusu dolazi u ovaj svijet. On sam za sebe kaže da je put, istina i život. Navještati istinu u svijetu je zadaća njegovih učenika i u svojoj molitvi on ih hoće u tome učvrstiti.
Iako ovaj tekst izgleda kao nerazumljiva visoka teologija, on je posve jednostavan. Jedan naš župljanin koji rado i svakodnevno čita sveto pismo mi uoči zadnje uskrsne nedjelje kada se redovito čita Isusova velikosvećenička molitva reče. „Sutra je na misi tako lijepo, ali nerazumljivo čitanje.“ Nasmijao sam se kada sam to čuo. Čitanje je uistinu lijepo, puno topline i nježnosti. Zamišljam kako Isusov raširenih ruku svojim oproštajnim govorom u obliku molitve s ljubavlju povezuje nebo i zemlju, stvara jedinstvo između Boga i čovjeka. Prije svoje smrti on moli za svoje učenike da ostanu ustrajni u njegovome nauku, da budu jedinstveni i da to jedinstvo prožeto njegovim duhom bude čvrsto i neraskidivo i da ostanu u istini. On sam je istina.
U poslanici Timoteju apostol Pavao kaže da je Isus došao na ovaj svijet jer je Bog htio da nitko ne propadne, nego da svatko dođe do spoznanja istine i bude spašen. Zato je razapeti i uskrsli Isus, pravi Bog i pravi čovjek, Spasitelj i Otkupitelj svega svijeta.
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin! - na slavu Boga Oca“ (Pavao u poslanici grčkoj zajednici u Filipima).
Isusovi učenici, onda i danas, su navjestitelji te radosne spasiteljske vijesti.
Uz svetkovinu Uzašašća na nebo
Svršetak svetog Evanđelja po Marku - Mk 16, 15-20
U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Prije četrdeset dana smo slavili Kristovu pobjedu nad smrću. Nepravedno osuđeni i na križu ubijeni Isus je ustao od mrtvih. Pobijedio je smrt. Prošlih tjedana smo u nedjeljnim čitanjima slušali o njegovim susretima s učenicama i učenicima ali i pozivu da oni budu u njemu i on u njima. Kao trs i loze. Kao baštinici i djelitelji njegove ljubavi. U današnjem evanđelju se on oprašta od njih i odlazi svome ocu na nebo. Učenici su žalosni. Osjećaju se prepušteni samima sebi.
Današnja svetkovina kaže da Isusovo uzašašće na nebo ne znači da je on otišao daleko od od svojih učenika. Nebo nije zemljopisni pojam kojim se označava nešto što je gore, daleko iznad nas, nedohvatno. Isto tako ni nebeski tron gdje on sjedi zdesna ocu nije mjesto u određenom materijalnome prostoru nego slika njegove pobjede i slave. Slika njegovoga jedinstva s ocem. On i otac su jedno. Nebo je među nama.
Prije odlaska na nebo on šalje svoje učenike da nastave njegovo djelo: „„Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“
Isus šalje svoje učenice i učenike, svakoga od nas koji smo kršteni u njegovo ime da navještamo radosnu vijest svim narodima i svim stvorenjima. Zahtjevno je to poslanje ali i veličanstveno. Propovijedati, liječiti, izgoniti zloduhe, polagati ruke na nemoćne i bolesne…biti dobar svakom stvorenju.
Možda vam je poznata priča o pobožnome pravedniku:
U jednome mjestu je živio pobožan i pravedan čovjek koji je provodio vrijeme u molitvi i čineći dobra djela. Za njega se govorilo da svakoga jutra uzlazi na nebo. Jedan ignorant se izrugivao tim pričama te je jednom i sam rano ujutro ustao i uputio se do kuće toga čovjka kako bi ga uhvatio u laži i kako bi ga pred cijelim mjestom ismijao. Stojeći sakriven nedaleko od kuće vidio je kako on u samu zoru izlazi iz kuće odjeven kao sluga odlazi u šumu. Pratio ga je i promatrao kako sa sjekirom sječe grane na cjepanice, veže ih, stavlja na svoja leđa i unosi u kuću jednoga siromaha koji je bolestan ležao u krevetu. Kroz prozor je promatrao kako se taj pobožni pravednik saginje i pali vatru na kaminu da bi na njemu spremio jelo za bolesnika. Kada se ignorant, dirnut viđenim, vratio u selo pitali su ga dali je istina da taj pobožni čovjek uzlazi na nebo. On je odgovorio: „Još i više!“ I postao je poput toga pobožnoga pravednika pobožan, pravedan i spreman pomagati bližnjemu u nevolju.
To je naše poslanje. Da ljudi prepoznaju po našim djelima onoga tko nas šalje.
Na zidu u mome stanu, u dnevnome boravku visi križ kojega sam prije skoro trideset godina dobio na dar. Križ koji Isusa prikazuje bez ruku i nogu. Ovaj križ poručuje:
Isus nema drugih ruku
ima samo naše ruke da i danas izvede svoje djelo.
Isus nema drugih nogu
ima samo naše noge da povede ljude svojim stazama.
Isus nema drugih usana
ima samo naše usne da današnjim ljudima prozbori o sebi.
Isus nema drugih pomagala
ima samo našu pomoć da k sebi dovede ljude.
mi smo jedina biblija koju narodi još čitaju
mi smo Božja poruka ispisana riječima i djelima.
ali … ako tekst ispadne krivotvorina?
ako naše ruke zaokupe drugi poslovi?
ako naše noge
krenu stranputicom?
ako naše usne izriču mračne i nepovjerljive riječi?
ako… zar mu možemo služiti…
ako ga ne slijedimo?
(Izvor nepoznat)
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 15, 9-17
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas;
ostanite u mojoj ljubavi.
Budete li čuvali moje zapovijedi,
ostat ćete u mojoj ljubavi;
kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga
te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio da moja radost bude u vama
i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed:
ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.
Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.
Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isus sasvim jasno i nedvosmisleno u današnjemu evanđelju kaže da moramo ljubiti jedni druge. U tekstu koji se nastavlja na govor o trsu i lozama on kaže štoviše da je to njegova zapovijed. Može li se ljubav zapovjediti? Može li biti govor o ljubavi ako ona nije bezuvjetna, bez namjera i koja se dariva u svoj svojoj slobodi? Zar ljubav nije dar koji u istoj mjeri ispunjava i darivatelja i primatelja. Onaj koji ljubi želi usrećiti voljenu osobu i u sreći ljubljene osobe on sam nalazi svoju sreću.
Kako izgleda uzajamna ljubav, pokazuje nam primjer dvojice braće.
Nekoć su dvojica braće živjela na brdu Morija. Mlađi je bio oženjen i imao je djecu. Stariji je bio neoženjen i sam. Oba brata su radili zajedno. Zajedno su orali svoje oranice, sijali pšenično sjeme, a kada je došlo vrijeme žetve zajedno su želi, slagali pšenicu u snoplje i nosili je kući. Nakon vršidbe oni žito podijele na dva jednaka dijela i odnesu ga u ambare. Navečer kada su otišli spavati mlađi brat stane razmišljati: „Nije pravedno da žito podijelimo na dva ista dijela. Ja sam oženjen i imam djecu. Oni će se brinuti za mene kada ostarim. Moj brat je sam. O njemu se nema tko brinuti kada ostari“. Mlađi brat na to ustane dođe do svoga ambara i prebaci jedan dio pšenice u bratov ambar. Zatim ode ponovno spavati.
Iste misli su mučile i starijega brata: „Nije pravedno da pšenicu dijelimo na dva jednaka dijela. Moj brat je oženjen i mora se brinuti i prehraniti svoju djecu. Ja sam sam. Meni ne treba mnogo.“ Ustane, otiđe do pšenice i iz svoga ambara prebaci jedan dio svoje pšenice u ambar svoga brata.
Kada je svanulo obojica braće su ustala i bili su iznenađeni kada su vidjeli da je u ambarima obojice braće jednako pšenice kao prije noći. Ali o tome nisu jedan s drugim progovorili ni riječi.
Sljedeće noći oba brata su čekala da onaj drugi zaspe. Kada su pomislili da onaj drugi već spava obojica su ustala i krenuli s posudama k svojim ambarima da bi opet prebacili dio pšenice u ambar svojega brata. Sretoše se na pola puta i vidješe kako jedan drugoga voli i dobro mu želi i srdačno se zagrliše ganuti bratskom ljubavlju.
Bog koji je s neba sve to gledao reče: „Sveto, sveto mi je to mjesto. Ovdje želim s ovim ljudima prebivati“.
Ova priča nas ne može ostavitit ravnodušnima, nego može u nama pobuditi divljenje prema ovoj braći. Koliko li samo osjećaja pokazuju jedan prema drugome kada im je na umu dobro drugoga. Ni jedan od dvojice braće ne misli na sebe. Svaki želi da bratu bude bolje. Brat u sreći svoga brata pronalazi vlastitu sreću.
Kako je ponekad naše ponašanje sasvim oprečno ponašanju ove dvojice. Kako mi često mislimo o drugome:
Ako on svoj posao ne završi do kraja - lijen je.
Ako ja svoj posao ne završim do kraja - prezaposlen sam.
Govori li on o drugima - ogovara.
Govorim li ja o drugima - ja sam konstruktivan.
Ako on brani svoj stav - tvrdoglav je.
Ako ja to činim - karakteran sam.
Ako ne razgovara sa mnom - ohol je.
Ako ja njega ignoriram – to je zato jer sam bio odsutan mislima.
Ako je on prema meni ljubazan - sigurno nešto priprema iza leđa.
Ako sam ja takav prema njemu - to je moja simpatična narav.
Jedan zdravi međuljudski odnos iziskuje mnogo osjećaja i suosjećanja. Potrebno je mnogo strpljenja, razumijevanja i obzirnosti. Brzo i lako se drugome može napraviti nepravda. Brzo i lako se drugoga može povrijediti.
U traženju pravoga puta kako izgraditi dobre odnose i sretan život u zajedništvu ne smijemo zaboraviti da se taj put kršćansko - biblijskim jezikom zove ljubav. Isus nam je svojim životom pokazao što je to ljubav. Ljubio nas je i iz ljubavi za nas se predao u smrt. On nam zapovijeda: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas:“
Kako se međusobno voljeti, o tome govori priča o jednome rabinu koju sam davno čuo. Rabin je sjedio sa seljacima u točionici i pio. Dugo je on kao i ostali šutio. Nakon nekog vremena upita on susjeda za stolom: „Voliš li ti mene ili ne voliš“? Ovaj odgovori: „Naravno da te volim“. Rabin mu odgovori: „Kažeš da me voliš, a ne znaš što mi nedostaje. Kada bi ti mene volio znao bi to“. Na te rabinove riječi sugovornik je zašutio. A i Rabin nije ništa više govorio.
Ljubiti znači osjećati potrebe drugih, s njima suosjećati i njihova bremena nositi. Svaki čovjek nosi u dubini svoga bića čežnju za ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je najdublje čuvstvo našega bića. Ljubav koja se dariva i ljubav koja se prima.
Čovjek živi od toga da postoji netko tko će mu riječima i djelima pokazti koliko mu je do njega stalo.
„Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“. Ovim riječima Isus želi reći da njegovim dolaskom više ne postoji nepremostiva granica između Stvoritelja i njegovih stvorenja. Sam Bog po svome sinu premošćuje i nadvladava tu granicu. On ne želi biti gospodar nego prijatelj. U tome duhu Isus pere noge svojim učenicima i želi im pokazati da je došao na ovaj svijet služiti, a ne biti služen.
Kada živimo u Kristovome Duhu, svjesni njegovoga prijateljstva i ljubavi tada je samo po sebi razumljivo da ćemo za njega svjedočiti i da ćemo kao zajednica njegovih učenika biti povezani nitima njegove ljubavi. Ako nam uspije postati svjesnima njegove ljubavi i na njegovu ljubav iz svega srca odgovoriti, vidjet ćemo kako naš život može postati bogat, raznolik i bujan dobrim plodovima.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Iv 15, 1-8
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Evanđelist Ivan nam donosi osam slika kojima Isus predstavlja sebe i svoje poslanje. On kaže za sebe da je kruh živi koji je s neba sišao, svjetlo svijeta, vrata k ovcama, dobri pastir, uskrsnuće i život, put istina i život, kralj, a u današnjem evanđelju on se predstavlja kao trs.
Isus je trs, njegov otac vinogradar, a mi smo loze. On nas poziva i ujedno daje obećanje: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“. (Iv 15,5) Trs bez loze ne može opstati, a kamoli donositi plodove, sočne grozdove s bobama.
Pitao sam jednom jednoga vinogradara na otoku Braču kako to da na tom kamenjaru uopće nešto može uspijevati, a kamoli donositi tako dobar urod iz kojega će nastati vrhunsko vino. On mi je objasnio da se trs u njegovome vinogradu u kamenjaru probija sa svojim žilama i po nekoliko metara dubine da bi na tom suhom i kamenitom tlu došao do vlage i minerala koji su potrebni za život loze i obilan rast ploda, grožđanih bobica. Ta životna vlaga i minerali struje kroz trs, hrane lozu i omogućuju joj da donosi obilan urod. Vinogradar stalno bdije nad svojim vinogradom i reže lozu koja ne donosi ploda. Zašto? Zato što oduzima hranu korisnoj lozi koja donosi obilan plod, a sama je beskorisna.
Motiv Isusa kao trsa i nas kao loze naći ćemo u mnogim crkvama, najčešće na oltarnicima i na svetohraništima. Ta mjesta, oltar i svetohranište su mjesta gdje na poseban način možemo biti u Njemu i On u nama. Povezanost s Isusom nas ispunjuje i daje nam sreću i životno zadovoljsto. Ona ispunjava sve praznine našega srca. Ona nas mijenja.
Claudemir Jerônimo Barreto, onima koji prate nogomet poznat kao Cacau, koji je iz trećeligaša došao u Stuttgart, a onda i u njemačku reprezentaciju je svjedočeći vjeru rekao: „Ja sam u mladosti bio pravi gad. Bio sam živčan i pun bijesa. Kada bi izgubili utakmicu vikao sam, provocirao i psovao svakoga koga sam susreo. Jednom sam mlađega brata ubo škaricama u rame jer se usudio uzeti ono što je meni pripadalo. Tada sam susreo Isusa koji ulazi u moj život i mijenja ga.... Odjednom imaš osjećaj kako mir struji tvojim bićem i kako se razvija povezanost s Bogom. Bog ispunjava sva prazna mjesta u tvome srcu s ljubavlju. Ja vjerujem da Bog hoće da mi ljudi postanemo svjesni koliko nas on ljubi. To je kao kad nakon dugoga putovanja napokon stigneš doma, u smiraj“. Iz ovoga kratkoga ulomka iz biografije nogometaša Cacau je vidljivo da Bog hoće da naš život uspije i da donese plodove. (David Kadel, FußballGott – Erlebnisberichte vom heiligen Rasen, Seite 148 und 159)
U ovoj slici trsa i loze Isus nas hoće potaknuti da stalno živimo u njemu i da na izvoru njegove ljubavi crpimo snagu za naš život. Da budemo stalni gosti njegove posljednje večere za euharistijskim stolom nedjeljne misne zajednice. Tu ćemo crpiti snagu kada malakšemo, utjehu kada smo u žalosti, radost kada nas zarobi bezvoljnost, depresija i malodušje, svjetlost kada nas tama obuzme. Osnaženi tom hranom donosit ćemo i dobre plodove. Isus nam na svojoj posljednoj večeri nije dao samo samoga sebe pod prilikama kruha i vina, nego nam je dao i primjer što nam je činiti: jedni drugima prati noge. Uzajamno se pomagati, podržavati, brisati suze s lica ožalošćenih, donositi nadu očajnima, ohrabrivati. Prepoznavati potrebu bližnjih i djelovati. Biti caritas, biti ljubav u ovome svijetu. Hraniti se tijelom i krvlju Kristovom i jedni drugima prati noge - jedno bez drugoga ne ide.
Na Isusa nakalemljeni donosit ćemo obilate plodove Duha Svetoga. Ti darovi su po svetome Pavlu ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, suzdržljivost, čistoća (Gal 5,22-23).
Molitve za zvanja
Isuse dobri Pastiru, Ti si došao da potražiš i usrećiš ono što se izgubilo.
Osnovao si svećeništvo Crkve da kroz sva vremena nastave Tvoje djelo.
Usrdno te molimo pošalji radnike u svoj vinograd,
pošalji dostojne svećenike u svoju Crkvu,
pošalji redovnike, pošalji redovnice.
Daj da svi, koje si odvijeka izabrao za svoju službu,
slijede Tvoj poziv i da se nitko nepozvan ne nametne tvojemu svetištu.
Jačaj sve svećenike i redovnike u njihovom svetom zvanju.
Blagoslovi im djela i napore.
Učini da budu sol zemlje.
Sol koja čuva od svakog kvarenja,
svjetlost svijeta koja svim vjernicima svijetli riječju i primjerom.
Podaj im mudrost, strpljivost i jakost
da promiču Tvoju slavu
da prošire u srcima ljudi Tvoje Kraljevstvo
i privedu povjerene im duše k vječnom životu.Amen.
MOLITVA ZA HRABROST ODAZIVA U DUHOVNI POZIV
Gospodine Isuse,
dugo sam čekao na ovaj trenutak.
Trebalo mi je vremena da
razgovaram s tobom u četiri oka,
posebice da te slušam.
Da budem iskren, doista mi ne prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.
Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom…
Usprkos tome, ne mogu zanijekati –
osjećam veliku prazninu,
čak i ako se to izvana ne vidi.
Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: “Hajde za mnom”,
srce mi preplave svjetlo i mir.
Čim začujem ova poziv u dubini svoje duše,
pitam se kako to da si odabrao baš mene između stotina i tisuća mladih.
Ali zašto Gospodine?
Zašto baš mene?
Što je toliko posebno u meni da me
pozivaš slijediti te kao svog odabranog apostola?
Tada mi pada na pamet tvoj prvi poziv učenicima i kažem si:
“A što je to bilo tako osobito u
Petru, Jakovu, Ivanu i Andriji…?
Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?
Nisu li griješili poput svih drugih?
Nisu li bili slabi, ponašali se izdajnički i kukavički poput svih drugih?
A ipak si ih odabrao: “Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe.”
Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera
nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,
‘mrtve mreže’ cijelog svog života.
A meni je tako teško ostaviti obitelj,
udobnost moga doma,
navezanost na djevojku,
izglede da ostvarim karijeru,
svoje osobne planove,
svoju slobodu…
Ali s druge strane ti me također privlačiš
i to nekom osobitom silom
jer si mnogo više od bilo koje osobe ili stvari ovoga svijeta.
Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost,
nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva,
sve me to strahovito privlači.
Znam da ću uz tebe biti istinski sretan;
znam da ćeš ugasiti moju žeđ za vječnošću,
i da ću s tobom trajno obilježiti ovaj svijet,
čineći dobro u tvoje ime.
Ali bojim se.
Plaši me upuštanje u pustolovinu kojom riskiram sve,
premda znam da njome mogu zadobiti sve.
Gospodine, udijeli mi velikodušnost
da krenem za tobom bez oklijevanja,
da prerežem spone tugovanja
koje me vezuju za obalu i zadržavaju me
da se ne otisnem na more svijeta,
s tobom, kapetanom moga broda.
Podaj mi hrabrost, podaj mi snagu.
Znam da neću imati viđenja, ukazanja, ni ništa slično.
Ipak, tvoj glas neće prestati jasno odjekivati mojom dušom
i nesumnjivo me pozivati: “Hajde za mnom”.
Slijedit ću te, Gospodine.
Slijedit ću te kamo god išao,
i kamo god me vodio.
Ići ću s tobom,
nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet.
Molim te samo za tri stvari:
podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost;
jednom riječju – ljubav. Amen.
kapucini.hr