Padre Pio – svetac koji je cijeloga života bio uronjen u Božju blizinu i otajstvo!
„Duša koja se uzda u Boga nema se čega bojati.“ Danas Crkva slavi spomendan svetoga padra Pia. Velikog čudotvorca, stigmatika no iznad svega jednostavnog svećenika, poniznog kapucina, strpljivog ispovjednika, upornog molitelja.
Doista Bog ga je odabrao u najpotrebitijem vremenu da bude znakom Božje prisutnosti a nama je darovan svecem koji će nas trajno opominjati i usmjeravati na uskrsnuće i život svetih. Kako svaki naraštaj vjernika uvijek ima potrebu za nad naravnim u ovom svakodnevnom ali bez truda bez napora i muke odricanja u ovom čovjeku pokušavaju gledati samo djeliće njegova života s posebnom pažnjom na to da je bio nositelj rana Kristovih na svome tijelu. No iza njega krije se jedna povijest koja je povijest čovjeka vjere. Duboke vjere i ukorijenjenosti u evanđeoskog Krista, Božjeg milosrđa i utjehom Duha Svetoga. Jer govoriti o padru Piju a zaboravljati izvor njegova života bilo bi apsurdno.
Padre je bio čovjek evanđelja koji je sve podložio Božjoj volji i u Božjoj volji prihvaćao svaki dan ono što se stavljalo ispred njega. Bog je bio sav njegov život. I upravo zato i nama danas može biti veliki poticaj da se i mi kao vjernici ostvarimo. Njegov život bio je ponajviše isprepleten boli i patnjom. Tjelesnom i duhovnom. Bio je patnik kojemu nije bilo mjesta među onima koji su polovični, mlaki i koju svoju vjeru gledaju isprazno u površnom odnosu prema Bogu. Takvi bi od njege odmah pri prvom susretu dobili lekciju. Jer mu je Bog dao da pronikne u namisli ljudskih srca koji kao i danas egoistično traže bezuvjetno ispunjenje svojih želja. Molitva mu je bila život. Molitva mu je bila utjeha u danima zabrana, javnih poniženja, ogovaranja od zlobna i naroda zločestih i pokvarenih misli i jezika. No uvijek jer je bio s Bogom ma koliko god je patio izdizao se iznad svih ljudskih obijesti. I usprkos svih njihovih pokvarenosti imali su želju poljubiti rane na njegovim rukama, dotaknuti njegov habit ili pak u svojoj bezočnosti tražiti da moli za njih. Njegov je život bio molitva ljubav i praštanje. I zato je toliko velik. Primjer nama vjernicima današnjeg vremena. Zato je svaki poticaj koji nam je ostavio i danas toliko zvučan znakovit i toliko jak. „Oni koji mnogo mole bit će spašeni. Oni koji malo mole riskiraju biti osuđeni. Onima koji uopće ne mole ne treba sotona da ih odvede u pakao; tamo će otići na vlastitim nogama.“
On koji je bio uronjen u Božju blizinu i otajstvo znao je što govori a nama i danas jasno poručuje. I premda bi smo mi danas naraštaj koji voli da nam se laska kako smo mi dobri kako smo prekrasni u svojim djelima i životu nas naš vlastit život demantira. Biti s Bogom poziv je vjernika a ne samo povremeno simpatizerstvo jer od površnosti nema ništa. Samo onom koji vjerom pristupa ima mogućnost zadobiti sve. Sveti padre Pijo nikako nije volio polovičnost i mlakost u vjeri i vjerskom životu. Nije podnosio osrednjost. A s nama je zavladala ravnodušnost prema onome što je najdragocjenije a to je Bog. Tolikima je svejedno ne otići na nedjeljnu misu. Mnogi se vjernici ne ispovijedaju. Prakticiraju nekakve svoje oblike vjere koji nemaju zdrava razuma. Opravdavaju svoje vlastite grijehe i glorificiraju ih kao nešto što je napredno i dobro. Sve je to zato što smo zašli u zamke demona i djela njegovih. Demon psovke, ogovaranja, ponižavanja, ruganja, ismijavanja, izmišljanja laži neprestano je prisutan. Demon svađe, zatora, rastave, bračne prevare, zanemarivanja, nemorala, iskorištavanja polako nas uništava. Udaljeni od Boga sami smo se prepustili mučenju zlotvora. Prepustili smo sebe očaju i beznađu. Neprestano samo kukamo izražavamo svoje nezadovoljstvo i beznađe a sami smo sve to namrli, svojevoljno odabrali jer smo ostavili Boga izbacili ga iz naših obitelji iz našeg stana sa našeg posla. Zato nema nikakvoga blagoslova. A tamo gdje nema blagoslova, nema ni blagostanja u ničemu.
I upravo današnji spomendan ovog poniznog čovjeka kojega je Bog odabrao kao slugu oltara i ispovjedaonice nama postaje okosnica povratka svojem Bogu. Samo s Bogom se moguće boriti sa svim zamkama zla i đavolskih napada. A put je jednostavan ispovjedaonica i sveta misa. Danas je mnogima dosadno na misama one su im duge ali im nije dugo izležavanje na kavama i ljenčarenje uz komentar kako nam je jako loše ekonomsko stanje, kako nemamo novca i kako nemamo posla. Ako se nema vremena za Boga imat će se vremena za đavla jer tamo gdje je besposličarenje tamo se lako uvuče i nađe sebi dobar i ugodan smještaj. Otajstveni život nam je toliko potreban i bez života sakramenata kršćanin ostaje osamljen i sam prepušten svojevoljno svojim htijenjima i željama. Ništa ne može napuniti ispražnjeno srce ništa ne može utješiti nemir koju odabiremo u životu bez Boga. Danas odaberimo dobro za sebe. Započnimo živjeti kao vjernici. Ako smo kršćani onda živimo kao kršćani i kao jedino mjerilo slijedimo jedinoga životnog učitelja Isusa Krista. Temelj svih velikih darova kojima je Bog obasuo slugu svoga padra Pija proizašla su iz najvećeg čuda a to je euharistija, sveta misa. Zato od danas se zaputimo slaviti Božju blizinu jer zašto zapustiti taj veliki dar koji nam je ostavljen da ovu dolinu suza pretvorimo u rajski vret. Nikada se ne bojite ničega ako živite sakramentalno. Dobra i kvalitetna tjedna ispovijed je čišćenje srca da u njemu Bog obilato blagoslovi svakog od nas. Ponukani primjerom svetoga padra Pija otvorimo se otajstvenom životu jer najveće njegovo djelo je bilo jer je služio oltaru i ljude dovodio Bogu pa raki i mi se prepustimo njegovu vodstvu jer tamo gdje je Krista tamo izobilova svaka milost. Tada je sve lako proći u životu. Sva napastovanja zloga, sva poniženja ismijavanja, pogrde i nepravde. Ne bojte se jer Bog će biti uz vas jer on je naša snaga naš mir naše spasenje. „Nikad se nemojte oslanjati na sebe. Sve svoje povjerenje stavite u Gospodina.“ Neka nas zagovor padra Pija prati pred licem Očevim za naše spasenje.
don Damir Bistrić
PET PRAVILA PADRA PIJA ZA DOBAR KRŠĆANSKI ŽIVOT
- TJEDNA ISPOVIJED „Ispovijed je pranje duše. Na ispovijed morate ići najmanje jednom tjedno. Ne želim da duše ostaju bez ispovijedi više od tjedan dana. Čak i čista, prazna soba skuplja prašinu – vratite se nakon tjedan dana i vidjet ćete da joj je potrebno ponovno brisanje prašine!”
- SVAKODNEVNA PRIČEST „Istina je da nismo dostojni toga dara. Međutim, pristupiti Presvetom sakramentu u stanju smrtnog grijeha je jedno, dok pričestiti se poniznim osjećajem nedostojnosti je nešto sasvim drugo. Svi smo mi nedostojni, ali On je taj koji nas poziva. On je taj koji to želi, čezne za nama. Pričestimo se ponizno, srca skrušena i puna ljubavi.”
- ISPIT SAVJESTI SVAKE VEČERI Netko je jednom Padru Piju rekao kako misli da je večernji ispit savjesti besmislen, jer ovaj već zna što je sagriješio taj dan. Padre Pio mu je odgovorio: „To je istina. No svaki iskusan trgovac tijekom cijelog dana prati svoje trgovanje: koliko je izgubio ili dobio od svake prodaje. U večernjim satima vodi svoje financijske knjige za taj dan kako bi utvrdio gdje je pogriješio u poslovanju, to jest što bi sljedeći dan trebao popraviti. Zaključujemo da je neophodno napraviti strog ispit savjesti, kratak ali lucidan, svake večeri.”
- DNEVNO DUHOVNO ČITANJE „Naježim se od zla koje dolazi dušama zbog nečitanja svetih knjiga… Koju samo snagu duhovna literatura može imati u našem životu, da mijenja naše pravce i svjetovne ljude vodi na put savršenstva.”
- MISAONA MOLITVA DVA PUTA DNEVNO „Ako ne uspijete meditirati dobro, nemojte odustati od svog zadatka. Ako vam mnoge stvari odvlače pažnju, nemojte se obeshrabriti; meditirajte strpljivo pa ćete i dalje biti na dobitku. Odredite si trajanje meditacije, ali ne odustajte prije vremena, čak i ako se morate žrtvovati. Zašto se toliko brinete jer ne znate meditirati onako kako biste željeli? Meditacija je sredstvo za dostizanje Boga, a ne cilj sam po sebi. Meditacija teži ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubi Boga svom dušom svojom, bezrezervno, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. I to je već polovica meditacije.”
MOLITVA ZA MIR U SVIJETU
Bože, koji si jedan u svakome narodu, kako god tebe ljudi nazivali, kako god oni tebe opisivali, kako god oni u tebe vjerovali.
Molim Te kao nedostojni sluga Tvoj, svrni svoj pogled na sve ljude ovoga svijeta, na svakoga čovjeka koji sada korača ovom zemaljskom dolinom suza, svakoga koji se tek rađa, svakoga koji u ovom času umire.
To te molim, Bože moj, jer mi se srce para od boli koje čovjek čini čovjeku, koje brat čini svojem bratu, kojeg stvorenje čini stvorenju i stvorenje Tebi Stvoritelju.
Pitam se, plačeš li Ti nad nama ljudima, kada iz svojega Kraljevstva promatraš što mi ljudi jedni drugima činimo. Kada mi u Tvoje ime drugima sudimo, kada mi pozivajući se na Tebe, drugima, koje si Ti kao i nas iz ljubavi stvorio, život oduzimamo.
Ako plačeš Bože, neka tvoja suza padne među sve one koji trpe, među sve progonjene, bolesne, ranjene, iznemogle, žalosne, prestrašene, bijedne i sve druge koji poradi nas ljudi i naših grijeha toliko trpe.
Molim Te da ta Tvoja suza otvori oči onima koji su u tami, podari mir onima koji su u ratu, dadne sigurnost svakom životu, jer ovaj svijet toliko se ljulja, da čovjek gubi tlo pod nogama.
Osobito Te molim za sve koji svaki dan bivaju ubijeni, jer ne misle kao netko drugi, jer ne vjeruju kao neki drugi, jer žive drugačije od drugih, onako kako si im Ti to po svojoj Volji podario.
Pogledaj Bože nas ljude i svoju svetu ruku pruži nad nas, kako naša ljudska ruka ne bi dizala ruku protiv ruke, i od iste ruke koju si nam podario kao oruđe, kao medij dodira, povezanosti, ljubavi i prijateljstva, činila oružje i bila uzrok zla i boli u ovome svijetu.
Moj Gospodine, molim te za sve koji su ikada bili žrtve sukoba i rata, za sve žrtve sviju terorističkih napada, za sve koji su zbog ljudske mržnje na bilo koji način bili ubijeni.
Molim Te za sve sadašnje žrtve po čitavom svijetu, osobito u Ukrajini, na Bliskom i Dalekom istoku... Molim te za sve žrtve ljudskih ideologija, rasizma i vjerske netrpeljivosti, i znaj, to te molim kao Boga kojega jedni zovu Jahve, drugi Alah, treći Brahman, četvrti ovako ili onako.
Pogledaj na ovaj svijet i smiluj se svakom čovjeku, otvori nam naše oči i pročisti pogled. Daj da prekujemo koplja u srpove, a mečeve u plugove. Daj da ljubimo jedni druge kao braća jer si ti Bože svima nama Otac.
I na kraju Bože, daruj nam mir. Daruj nam mir u kojem svaki čovjek može na svoj način Tebe slaviti, svaki čovjek može Tebe tražiti, svaki čovjek može Tebe naći i to po Tvojoj slici, po drugom čovjeku, u kojem svatko Tebe može vidjeti, ali samo onda kada živi ono što si Ti. A ti si, Bože moj, Ljubav.
Stoga, učini da svaki čovjek bude ljubav po Tebi, bude Ljubav u Tebi i Ljubav s Tobom, koja neka se pronosi među svim ljudima i po čitavoj zemlji, kako bi onda u Tvome stvorenju vladao Tvoj mir.
Bože, daruj nam mir.
Tekst je preuzet s portala: zajednistvo.com; slika je preuzeta s portala: molitve.hr
Rane svetoga Franje (17.rujna)
Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, ali izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj takvoj klisuri diže se Kapela stigmata ili Svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio Rane Isusove. La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski Otac Franjo 1224. godine doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom.
La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213. godine. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana sv. Mihaela Arkanđela (od 16.8. do 29. 9. 1224.). Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao s trojicom izabrane braće: Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.” No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest Isus… Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: Da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.”
O tome svjedoči i odlomak iz "Cvjetića sv. Franje”: Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… Odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… Razgovarao kao s prijateljem. Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… Glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima… I kako moli ruku raširenih u obliku križa…”
Izvještaj iz životopisa sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome događaju:
“Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.
Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.
Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i često imao na jeziku onu Prorokovu: „U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim Tebi!” A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."
Ne smijemo zaboraviti da je taj izvanjski scenarij prvenstveno želio iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar. Po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… Ili samog obdarenika ili druge ljude. Ta je ljubav, Kristova i Franjina, posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom „La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu.”
Izvor: svjetlorijeci.ba
PJESMA STVOROVA
Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine,
Tvoje su hvale, slava, čast i blagoslov svaki.
Jedino tebi, Svevišnji, dolikuju,
i nijedan čovjek dostojan nije ime Ti izreći.
Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim,
posebno s gospodinom bratom Suncem,
koje je dan i rasvjetljuješ nas po njem.
I ono je lijepo i sja velikim sjajem:
Svevišnji, Tebe označava ono.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Mjeseca i zvijezde:
na nebu si ih stvorio sjajne, krasne i lijepe.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Vjetra,
za zrak i oblak i vedro i svako vrijeme,
po kojem uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru Vodu,
koja je korisna vrlo i ponizna i dragocjena i čista.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za brata Ognja,
po kojemu noć rasvjetljuješ:
i on je lijep i mio i snažan i jak.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu,
majku Zemlju
koja nas uzdržava i nama upravlja
i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu.
Hvaljen budi, moj Gospodine,
za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje
i podnose bolest i nevolju.
Blago onima koji ih podnesu mirno
jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.
Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt,
kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može:
Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim;
blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga i zahvaljujte
i služite njemu u poniznosti velikoj.
Sveti Franjo Asiški
Papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji u srijedu 13. siječnja 2021.
o nastanku pjesme stvorova sv. Franje:
U molitvi, koja već osam stoljeća nije prestala kucati, postoji sjajno učenje, a koje je sveti Franjo sastavio na kraju svog života: ‘Pjesma bratu Suncu’ ili ‘Pjesma stvorova’. Siromašak ju nije sastavio u trenutku radosti, blagostanja, već naprotiv – usred teškoća. Franjo je gotovo slijep, i u svojoj duši osjeća težinu usamljenosti kakvu nikad prije nije iskusio: svijet se nije promijenio od početka njegova propovijedanja, još uvijek ima onih koje razdiru svađe; štoviše, koraci smrti približavaju mu se. To bi mogao biti trenutak krajnjeg razočaranja i percepcija vlastitog neuspjeha. Ali, Franjo u tom trenutku moli: ‘Hvaljen budi, Gospodine moj’. Franjo hvali Boga za sve, za sve darove stvaranja, a također i za smrt koju hrabro naziva ‘sestrom’. Svetci i svetice pokazuju kako se može uvijek upućivati hvale, u dobrim i u lošim vremenima, jer Bog je vjeran prijatelj, i Njegova ljubav nikad ne prestaje.
MOLITVA ZA DAR MOLITVE
Pomozi mi, Bože, da se susretnemo kao slobodne osobe. Pohodi me, da ti dođem kakav jesam. Oslobodi me mojih lažnih veličina, mojih krivih skromnosti, mojih istina i zabluda o meni, mojih slika i prilika, mojih uloga i poziva. Daj da stanem, da kleknem preda te – gol golcat – onakav kakav jesam u tvojim očima. Oslobodi me od mene sama za susret s tobom. Nauči me biti ja. Nauči me moliti.
Pomozi mi, Bože, da tebe susretnem kakav ti jesi. Ne poznajem te niti ljubim kako valja. Očisti moje iskrivljene slike o tebi. Neka se isprave misli moga prijašnjega iskustva o tebi. Neka se moje stare molitve obijele u tvome svjetlu, veliki Bože. Oslobodi me mojih idolskih ideja, Bože istiniti. Progovori, ne kroz knjige i moje misli i pisanje, niti kroz ono što sam pogrešno naučio i čuo o tebi. Pročisti svoje mjesto kod mene, jer sam tako ohol i kad ovo izgovaram.
A kada tebi dođem, a kada dođeš meni, oslobodi me od stvari koje me sputavaju, od briga koje me muče, od veselja koje nije pravo, od zanosa površnoga, od suze lažne. Donosim ti sebe. Uvedi red u moju svakodnevnicu. I daj da ušutim. Da ušute moji interesi, moje želje i poslovi. Ali neka to ne bude bijeg. Neka iz susreta s tobom i te stvari zadobiju svoje pravo mjesto. Osobito te molim da ušutim kako bih tebe čuo. Govori ti! Prekini me u riječi, jer ja ne znam stati. Vidiš da hoću iskočiti iz sebe. Riječi su moje postale mreža moje vlastite zapletenosti. I daj da ti zahvalim zbog tebe - ne lažno, ne zbog novoga dara, nego zbog tvoje dobrote.
Daj da uvijek iznova ćutim sebe grešnim. Ne iz straha, nego zato što to jesam. Daj da ne iskorištavam tvoju strpljivost, tvoje milosrđe. Daj da spoznam svoju mjeru, da se ne posilim. Osobito ne pred drugima. Vruće te molim da riječi prejaka suda ostavim tebi. Neka mi ne pada na pamet osuđivati moje bližnje. U trenu kada to hoću, ti stigni. Stigni i reci: Ne! I daj da uvijek budem radostan u susretu s drugima. Da slušam druge. Da im budem dio tvoga dobra. Za druge te molim, za meni drage, za meni nedrage. Neka im budem, neka mi budu tvoja slika, tvoj hram rukotvoreni, tvoje tijelo na zemlji. Pomozi mi da im budem stvarna pomoć zbog njih i zbog tebe.
I onda kad osjetim da je moja molitva neuslišana, daj da prepustim sve tvojoj volji. I onda kad sam umoran od molitve, i onda kad sam siguran da sam s tobom, ti dođi. Ne dopusti da upadnem u kušnju sumnje u tvoju nenazočnost. Budi i kada te ima! I kada te nema, budi! I kada mislim da kasniš i da nećeš dođi, ti budi! Ti si Bog Otac i mojih neuslišanih molitava. O, daj da ne jurim za nemogućim. Da te ne molim za svašta. Da te ne miješam i ne spominjem ondje gdje ti nije mjesto. Daj da ti ostavim prostor i ondje gdje mislim da nemaš što tražiti.
Bože, susretnimo se već jednom, po tvojoj volji!
Izvor: svjetlorijeci.ba