Svetkovina Duha Svetoga
Slavljem blagdana Duhova završavamo uskrsno vrijeme. Silazak Duha Svetoga na apostole i na Mariju, ujedinjene u molitvi, otvara vrata poslanju Crkve i svjedočenju kršćanske vjere u svijetu. Bez Duha Svetoga kršćanstvo bi bilo kruta doktrina, Crkva koja se svodi na organizaciju i zakone, na moralna načela često teško shvatljiva i prihvatljiva, na križ koji je mnogima ludost, a Krist bi ostao događaj prošlosti.
U knjizi Postanka (Post 11, 1-9) čitamo da su ljudi željeli dokučiti Boga, ali kao izraz i pokazatelj vlastitog osvajanja, a ne kao dar. To je ustvari vječna čovjekova težnja i napast, željeti stvoriti grad odnosno svijet bez Boga i tražiti spasenje u samome sebi.
Međutim, izvan Boga čovjek pronalazi zbunjenost, raspršenost i izgubljenost. U Babilonu ljudi istog jezika više se ne razumiju. Na Duhove, međutim, unatoč tomu što su govorili različite jezike, ljudi se susreću i međusobno razumiju. Zadaća koju Duh Sveti povjerava Crkvi je utisnuti u ljudsku povijest taj pečat ponovnog ujedinjenja i povezanosti, ali u Duhu, u slobodi i u Bogu.
Dar Duha Svetoga koji učenicima daje hrabrost i snagu za svjedočenje vidljiv je u obliku plamenova nad glavama apostola i Marije, ali on predstavlja puno dublju i intimniju stvarnost, predstvlja Božju ljubav koja je kadra zapali srce i pamet Isusovih učenika čineći ih spremnima poći i naviještati Evanđelje, i to tako da budu razumljivi svima onima koji su ih spremni slušati i prihvatiti Radosnu vijest Božjeg kraljevstva.
Ivan potvrđuje da je Duh Sveti dar Uskrslog Krista (Iv 20,22-23). Uskrsli Krist daruje Duha ne samo u smislu poslanja nego i oprašanja grijeha. Uspostavlja dubok i snažan odnos između Duha, zajednice učenika i praštanja.
Oproštenje grijeha je preobrazba koju samo Duh može ispuniti. Tajna doživljaja onoga što Ivan XXIII naziva „novi Duhovi“ zove se molitva. Upravo je tu iskra koja sve pokreće. Isus je obećao da će dati Duha Svetoga onima koji ga traže (Lk 11,13). Molite, dakle! Upravo nam liturgija Duhova nudi veličanstvene molitvene izričaje:
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.
Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih
dođi, srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
pun miline, hlade tih.
Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.
Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju,
što se u te ufaju,
sedam svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu
i smrt lijepu, blaženu,
daj vjekovit svima raj.
S. Snježana Pavić / /ssf.hr/dodi-duse-presveti/
Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije
DAROVI DUHA SVETOGA
MUDROST: “mudar” je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u životu; sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra “vidjeti” i “čuti” ono najdublje u njemu; “mudar” je čovjek sposoban u Božjem svjetlu “gledati” i “prosuđivati” cjelokupnu stvarnost.
RAZUM: “razuman” čovjek “otvoren” je i kritičan u razumijevanju sebe, svijeta i ljudi; sposoban je “čuti” i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite načine objavljuje (osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).
SAVJET: čovjek koji ima “dar savjeta” sposoban je savjetom pomoći drugome u donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke, osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji drugoga zna “iznutra” slušati te mu se ne nameće svojim “savjetima” nego mu ostavlja mogućnost za slobodan izbor); imati “dar savjeta” znači također biti sposoban primati savjet od drugoga i, osobito, tražiti “savjet” u slušanju Božje riječi.
JAKOST: “jak” čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku istinu; dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se; svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti i ljubavi.
ZNANJE: čovjek s “darom znanja” traži i radosno prihvaća istinu; prepoznaje i “zna” ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti; “priznaje” drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.
POBOŽNOST: istinski “pobožan čovjek” živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.
STRAH BOŽJI: “dar straha Božjega” (“strahopoštovanja”) čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao “Prisutnog” i kao “Nedostupnog” (Bog nam je “bliži od nas samih” ali nam je i neizrecivo “dalek” jer je neizrecivo “drugačiji” i “veći” od nas); biti ispunjen “strahom Božjim” znači također biti ispunjen “strahom od grijeha”, tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je “dar straha Božjega” i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.
MOLITVA ZA SEDAM DAROVA DUHA SVETOG
Gospodine, Bože moj, ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca.
Daruj mi mudrost da tvoju riječ mogu primiti u svakodnevnom životu, razum da spoznam tvoj put, da te uvijek mogu slijediti.
Daj mi znanje da uvijek tražim ono što je gore, da ne protratim svoj život tražeći samo ono što je zemaljsko.
Ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću darivati drugima, ispuni me pobožnošću da te ljubim, moj Bože svim srcem i da ti se klanjam u Duhu i Istini.
Daj mi jakost da stojim čvrsto i hrabro kad dođu đavolski napadi svijeta i tijela.
Na kraju obdari me i strahom Božjim da nikada ne odem od tebe, već da ti ostanem blizu uvijek, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge.
Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju, da mogu kročiti prema tvome kraljevstvu čineći tvoju svetu volju. Amen.Oče naš...
MAJKA LIJEPE LJUBAVI
Majko lijepe ljubavi i Djevo,
Na koju grijeha nije pala sjena,
Pjesmom siromaha, molbom sitnih ljudi,
Cvrkutom i cvijećem budi pozdravljena!
Pozdravljena budi za sve one čase,
Kad je naša duša samo za bol znala;
I jedina Ti si ustrajala uz nas,
Pogledom si blagim križ nam olakšala.
Pozdravljena budi za dobrotu Tvoju,
Kad su sa svih strana nepravde nas
Bile. Osvetu smo htjeli, zasuzile oči,
A Tvoje nas ruke nježno zagrlile!
Kad nad nama crni oblaci se vuku
I noć se grijeha već spuštati stala,
Rastvorila srce i ljubavlju Majke,
Nas bolesne, slabe Ti si ugrijala.
I za one dane pozdravljena budi,
U Tvom krilu kad smo cvali mirom i
Srećom, bdila si nad našim poljem,
Šumom, lozom, kuće mirisale ljubavlju, proljećem.
O Majko lijepe Ljubavi i Djevo,
Bez Tebe ne daj živjet nam ni trena.
Za Tvoju dobrotu s pjesmom, srcem,
Hvalom, S pticama i žitom budi pozdravljena!
Aleksa Kokić
Vladimir Nazor Mariji
Zdravo!
Ti puna radosti!
Ljudima jednom stajat ćeš pred očima,
Ko znak mira, ko izvor utjehe.
Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sijati u naručju.
A jutarnje će zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
Što zemlje dno i neba vrh
U jedno spaja.
I bit ćeš, most
Od molitava tkan,
Od suza nit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će dijeliti
Od Boga.
Nek je Gospodu
Slava! Nek volja njegova se vrši.
I alem krila raširi
Gabrijel, Vjesnik Gospodnji.
I ponije ga let
na gore vrh. I njegov sjaj
obasja dol, i lug, i žal
na međama najdaljnijim.
Vladimir Nazor
Uz nedjeljna čitanja
Katkada znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’, ‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena. Ona su čak i glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora biti ‘konzervativan’.
Isto tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej. Ne bi imala više što reći današnjem ljudima.
S druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni, nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu (tradiciju) i zajedničku povijesti. Nije moguće izbjeći u Crkvi napetost između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski primjeren način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati, otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti kako ‘konzervativaca’ tako i ‘progresista’. Konzervativni kršćani izlažu se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni i katolički, treba upozoriti biskupa!’ Progresivni su kršćani u opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju nečiju ‘naivnu vjeru’. Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju.
I u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama unutar Crkve i župne zajednice. Kada bismo smogli snage one koji drukčije razmišljaju prihvatiti i respektirati, bilo bi to duhovsko čudo!To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga. Djela apostolska pripovijedaju o saboru u Jeruzalemu koji se zbio nekih dvadesetak godina nakon događaja uskrsnuća.
Na saboru je došlo do otvorene prepirke između Petra, Jakova, Pavla i drugih. Postavljeno je odlučujuće pitanje za budućnost Crkve: je li ona samo pokret unutar židovstva? Neki vrlo utjecajni članovi prve zajednice zastupali su takvo stajalište. Tko želi postati kršćanin, treba se podvrći židovskim zakonima. S druge strane, Pavlova skupina zahtijevala je da se Evanđelje naviješta svim ljudima i da se ide među pogane. Pavao oduševljeno izvještava kako je Bog i poganima otvorio vrata vjere, kako više nije bitno obdržavati cijelu nepromijenjenu tradiciju, kako iz slavne prošlosti treba izvući živu srž i njome oploditi sasvim novu budućnost.
Danas znamo da se Pavlovo mišljenje nije nametnulo, ne bi bilo misionarske djelatnosti i kršćani bi ostali mala, getoizirana sljedba unutar židovske religije. I mi danas ne bismo sjedili u Crkvi. Iskreno i otvoreno sučeljavanje nije tada razorilo Crkvu.
Ona je ojačala i narasla. Jasnije je vidjela svoj put kojim mora krenuti. Sve to što se nekoć događalo, bistri pogled na današnje stanje Crkve. Mnogi su zabrinuti. S pravom. S druge strane, svjesni smo da se Crkva sastoji od ljudi. I oni nisu savršeni. Kako nekoć, tako i danas. Malo opuštenosti u našem crkvenom životu i međusobnom ophođenju bilo bi nam od velike koristi. Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada zaboraviti!
U knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).
Fra Anđelko Domazet
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme:
Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: „Idem ribariti.“ Rekoše: „Idemo i mi s tobom.“ Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: „Dječice, imate li što za prismok?“ Odgovoriše mu: „Nemamo.“ A on im reče: „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.“ Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: „Gospodin je!“ Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: „Donesite ribâ što ih sada uloviste.“ Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: „Hajde, doručkujte!“ I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je Gospodin.
Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Kaže mu: „Pasi jaganjce moje!“ Upita ga po drugi put: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim!“ Kaže mu: „Pasi ovce moje!“ Upita ga treći put: „Šimune Ivanov, voliš li me?“ Ražalosti se Petar što ga upita treći put: „Voliš li me?“ pa mu odgovori: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ Kaže mu Isus: „Pasi ovce moje!“ „Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.“ A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: „Idi za mnom!“
Riječ Gospodnja.
Poštovane sestre i braćo,
ako današnji evanđeoski odlomak pokušamo čitati kao simboličnu priču, prepoznat ćemo neke ključne slike koji mogu biti vodeće misli za današnju crkvenu situaciju. Želio bih da uočimo tri detalja u evanđeoskom tekstu: prvi govori o poslanju (misiji) i zadaći Crkve; drugi govori o viziji, perspektivi i cilju, a treći detalj govori o identitetu, razumijevanju Crkve.
Temeljno poslanje Crkve glasi: raditi za kraljevstvo Božje, biti ribari ljudi. Kraljevstvo Božje nije prostorna kategorija, nego stvarnost međuljudskih odnosa i zajedništva. To je “Isusova vizija” novoga Božjega svijeta. Odlučujuće je da mrežu uvijek iznova bacamo na desnu stranu – desna strana od starine predstavlja pozitivnu stranu (primjerice, desni razbojnik): „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.“ ‘Desna strana’ simbolizira pozitivan pristup zadaći koju Crkva treba ispuniti, svijest da djeluje u Isusovo ime, ispunjena Duhom Svetim. Drugi detalj govori o viziji Crkve koja je ‹katolička›, sveobuhvatna. Ona je slična velikoj mreži koja obuhvaća i međusobno povezuje ljude, često različite po boji kože, naciji ili društvenom položaju. To je mreža – Crkva u kojoj ima mjesta za Petra koji je zatajio Isusa, za Tomu koji je oprezan i sumnjičav, za Natanaela koji u prvom susretu s Isusom bez okolišanja pita: ‹Iz Nazareta da može biti što dobro?› (Iv 1, 46) U njoj ima mjesta i za Zebedejeve sinove koji se prepiru oko prvih mjesta. Crkva je zajednica nesavršenih ljudi, slabih i jakih, sigurnih i nesigurnih.
Sveti Jeronim na jednom mjesto broj 153 ribe tumači tako što kaže da je u Isusovo vrijeme u Tiberijadskom jezeru bilo sto pedeset i tri vrste riba, a to zapravo simbolično predstavlja svaku vrstu ljudi.
Sveti Augustin tumači broj 153 tako da broj 10 predstavlja broj Božjih zapovijedi, a 7 broj darova Duha Svetoga – što zajedno čini 17. I kada se zbroje svi brojevi od 1 do 17, dobije se 153. To znači upravo ono što je Jeronim htio reći: svi spadaju u mrežu Crkve – židovi koji su slijedili put deset Božjih zapovijedi prije dolaska Isusa i pogani koji dolaze do Isusa putem milosti. I ta velika mreža – Crkva – neće se raskinuti usprkos različitosti njezinih članova: „I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu.“
Naš identitet, odnosno samorazumijevanje Crkve dolazi do izražaja kada slavimo euharistiju, Isusovu gozbu ljubavi. Od nje Crkva i kršćani žive. Na njoj nas Isus poziva: ‹Hajde, doručkujte!›
Uz kruh, i riba je euharistijski znak privih kršćana. Slaveći euharistiju, stječemo iskustvo zajednice u kojoj Isus uskrsnuli živi i djeluje danas. Međusobno se hrabrimo da budemo Crkva otvorena za sve ljude.
Što je poslanje Crkve? Pozivati ljude k Isusu, a ne postavljati prepreke na putu do Isusa; pred očima imati viziju žive Crkve, a ne biti neki muzej prošlosti; radovati se različitosti, a ne htjeti sve uniformirati. Slaviti Boga, buditi radost vjere, graditi zajedništvo na Isusov način, a ne samo ‘slušati misu’. Opis Isusova ukazanje učenicima kod Tiberijadskog jezera ponudio nam je ‹atraktivnu› sliku Crkve za sva vremena.
Evanđeoski odlomak završava prizorom u kojemu Isus podjeljuje Petru prvenstvo: ‘Pasi ovce moje!’ Zašto baš Petru? U izvještaju o Isusovoj muci dva muškarca igraju veliku ulogu. Prvi je Petar. Zatajio je Isusa. Često pada, ali iznova ustaje. Nije slučajno što je Isus izabrao upravo njega kao svoga prvog nasljednika. S Petrom se možemo lako poistovjetiti. Slično njemu, i mi često padamo i ustajemo.
No, tu je i drugi muškarac – lik Jude. On pada, ali više ne ustaje. Izgubio je povjerenje u Božju bezuvjetnu ljubav. Upao u očajanje. Zato Isus Petru povjerava Crkvu. Imao je snage obratiti se, otvoriti srce praštajućoj ljubavi. Isus od Petra traži kao jedini uvjet uvijek veću ljubav. Jer, nitko od nas ne može se pohvaliti da je već dovoljno ljubio.
Fra Anđelko Domazet na portalu: franjevci-split.hr
Slika preuzeta s vatikannews.va