SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA POZNATIJA KAO MALA TEREZIJA
1. listopada Crkva slavi spomendan sv. Tereije od Djeteta Isusa.
Život svete Male Terezije, odnosno svete Terezije od Djeteta Isusa, kako joj je bilo redovničko ime, svraća nam pozornost na mnoge “bitne sitnice” čijih važnosti nismo uvijek dovoljno svjesni. Njezin je život tako, između ostaloga, vrlo nadahnjujući po tome što nam u pamet priziva važnost iskrene bračne ljubavi i istinskog roditeljskog odgoja, onih koji svoj temelj imaju u stalnom predavanju Bogu, potom po tome što nam svjedoči ljepotu “obične vjere”, one koja ne stremi za senzacionalnošću, objavama i čudesima, nego naprotiv počiva u dubokoj zahvalnosti u najobičnijim stvarima, skreće nam pozornost na važnost poniznosti u životu svakoga istinskoga kršćanina, i svjedoči nam o snazi i veličini dobrovoljnoga trpljenja i predanja svih životnih nedaća u Božje ruke.
Tako, prije svega, valja istaknuti značajnu, a vjerojatno i presudnu ulogu roditelja svete Terezije od Djeteta Isusa, jer da oni nisu živjeli svoj život stalnog predanja Bogu i odgajanja djece u bogobojaznosti, možda ni sveta Mala Terezija ne bi nikada stigla do vijenca nebeske slave. Njezin otac – sveti Louis Martin, i njezina majka – sveta Zélie, prvi su bračni par koji je proglašen svetim u Katoličkoj Crkvi, a svetim ih je proglasio papa Franjo 18. listopada 2015. god. Louis je bio draguljar, a Zélie čipkarica, oboje spremni živjeti redovničkim životom, ali taj poziv nisu uspjeli ostvariti zbog vrlo krhkog zdravlja. Upoznali su se već u zrelim godinama, odnosno Louisu je bilo 35, a Zélie 27, a svoje su bračne zavjete zapečatili nakon svega tri mjeseca poznanstva.
Naumili su živjeti i u braku djevičanski, no na nagovor ispovjednika od toga su odustali i u narednim godinama blagoslovljeni su s devetero djece, od kojih su sve kćeri – njih pet, postale redovnice, a jedna od njih – Marie-Françoise-Thérèse Martin, odnosno Mala Terezija, postala je i svetica. Njihov nam primjer tako svjedoči iznimnu ljepotu i snagu istinskog bračnog zajedništva, kao i nezamjenjivost roditeljske uloge u dobrom odgoju, napose vjerskom. Vrijednosti su to koje se stavljaju svim katoličkim supružnicima kao poseban uzor.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa obično se sama nazivala Isusov cvjetić ili Mali cvijet, htijući time istaknuti svoju posvemašnju podređenost Isusu, nedostatnost, malenost i predanost, osobine koje današnji naraštaji niti cijene niti traže, a one su koje daju snagu osobi, obitelji, župi i društvu, a uz to nas izravno vode u Božji zagrljaj.
Rođena je 2. siječnja 1873. god. u gradu Alansonu (franc. Alençon) na sjeverozapadu Francuske, a nakon što joj je umrla majka 1877. god., kad je imala svega četiri godine, postala je još nježnija i ona koja je i svoje patnje i svoje nade predavala u Isusovo naručje. Naravno, u ljepoti njezina sazrijevanja iznimnu je ulogu imala i starija sestra Paulina, koja je, stjecajem okolnosti, morala preuzeti majčinu ulogu.
Kao djevojčicu od sedam ili osam godina dali su ju na školovanje kod sestara benediktinki u ne tako daleki Lisieux, a redovnički ju je poziv toliko oduševio da je i sama u vrlo mladim danima postala karmelićanka samostana u Lisieuxu, slijedeći tako put svojih četiriju starijih sestara.
Njezin je životni put ostavio bitnog traga, tako da je s jedne strane bila vrlo zahvalna, jednostavna, pobožna, ponizna, ona koja je na poseban način osjećala Isusovu blizinu, ali je istovremeno bila i vrlo osamljena i nezadovoljna svojom duhovnošću, zbog čega je vrlo patila i izrazito teško proživljavala vrijeme duhovne suhoće i vjerske kušnje.
Bila je izrazito krhkoga zdravlja pa joj je poglavarica zbog toga zabranila da posti, a kako je njezino intenzivno življenje iznimne povezanosti s Isusom svima bilo vidljivo, naložila joj je da bilježi svoja sjećanja i svoja razmišljanja. Tako su i nastali njezini poznati autobiografski zapisi – Povijest jedne duše, koji svjedoče o tome da je sveta Mala Terezija samo htjela biti ponizna Isusova službenica, njegov cvjetić koji je nastojao sve što čini činiti tako da bude na korist malim dušama i na njihovo spasenje, kako je voljela nazivati one koji su, poput nje, težili takvoj posebnoj jednostavnosti i poniznosti.
U tom je smislu sveta Terezija od Djeteta Isusa odudarala od dotadašnje duhovnosti, unutar koje su se posebno cijenila čudesa i mističnost, nego je uvijek naglašavala važnost “obične vjere”, one koja se ne će oslanjati na emocije, nego će svoju snagu crpiti iz čiste ljubavi prema Kristu i ljudima. Imala je i sama jedno mistično iskustvo, ali ono joj je pomoglo samo da se još više učvrsti u zacrtanom malom putu, putu kontemplacije i podnošenja žrtve za dobro drugih, a napose za njihovo spasenje.
Te su njezine osobine one koje su u današnjem društvu, pa i Crkvi, bitno zanemarene, tako da nam je sveta Mala Terezija i po tome veliki uzor i poticaj da idemo njezinim stopama, onima koje vode stazama djetinjeg predanja Isusu ravno u njegov zagrljaj.
Umrla je u Lisieuxu 30. rujna 1897. od tuberkuloze, sa svega 24 godine, ali koje je vrlo intenzivno proživjela, bivajući svjesna činjenice da je svaki trenutak koji je protekao onaj koji se ne može nadoknaditi. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1923., a svetom dvije godine poslije, dok ju je sveti papa Ivan Pavao II. 1997. god. proglasio crkvenom naučiteljicom. Štuje se kao zaštitnica Francuske, cvjećara, bolesnika, posebno onih koji boluju od tuberkuloze, kao i djece bez roditelja. Spomendan joj se slavi 1. listopada.
Sve što je činila i sve što je proživljavala sveta Mala Terezija svjedoči o posebnoj vezi siromašnih duhom s njihovim najvećim prijateljem – Isusom, a to je ono što bi nam svima trebalo biti na pameti kao snažan poticaj za koji vrijedi sve svoje snage ulagati od jutra kad se budimo do večeri kad liježemo.
Preuzeto s: vjeraidjela.com
Listopadske pobožnosti
U mjesecu listopadu katolici diljem svijeta mole krunicu. Izgovarajaći molitve „Zdravo Marijo“ razmišljamo o otajstvu Isusovog života, smrti, uskrsnuća i posebnih svjetlosnih trenutaka iz Isusovog života.
U ovim bremenitim vremenima pandemije, strahovitog rata u Ukrajini i drugim krajevima svijeta, nemira i klimatskih promjena pozvani smo podignuti svoje oči nebu i zavapiti Gospodinu da po zagovoru svoje majke Marije bdije nad svojim stvorenjima i da mu daruje novo srce mira ljubavi i pravednosti. Srce koje će u svakom čovjeku bez obzira na njegovu vjeru, narodnost ili rasu prepoznati sestru i brata.
Neka nam Marija bude uzor i zagovornica.
Krunica ti je u rukama. Uzmi križ krunice, poljubi ga i prekriži se uz riječi:
U Ime Oca i Sina † i Duha Svetoga.
Prikaži potom Bogu molitvu krunice ovim riječima:
Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.
Još zadrži križić u ruci pa moli:
APOSTOLSKO VJEROVANJE
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni. Amen.
Potom na prvo zrno moli:
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.
Na tri nova zrna moli:
Zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus – koji neka nam umnoži vjeru. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen.
I tako na drugo, pa na treće zrno uz nove zazive:
2. – koji neka nam učvrsti ufanje
3. – koji neka nam usavrši ljubav
Potom moli:
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
i dodaj:
Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.
Na slijedeće zrno moli Očenaš a potom deset Zdravomarija.
Četiri su velika otajstva krunice
koja obuhvaæaju život Isusa i Marije:
Radosna otajstva, Otajstva svjetla, Žalosna otajstva, Slavna otajstva.
Nakon Zdravo Marije nadodaješ zazive prema otajstvu koje moliš.
† † †
RADOSNA OTAJSTVA
ponedjeljkom i subotom
1. Koga si Djevice po Duhu Svetom začela
2. Koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila
3. Koga si Djevice rodila
4. Koga si Djevice u hramu prikazala
5. Koga si Djevice u hramu našla
† † †
OTAJSTVA SVJETLA
četvrtkom
1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.
3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.
4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.
5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.
† † †
ŽALOSNA OTAJSTVA
utorkom i petkom
1. Koji se za nas krvlju znojio
2. Koji je za nas bičevan bio
3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio
4. Koji je za nas teški križ nosio
5. Koji je za nas raspet bio
† † †
SLAVNA OTAJSTVA
srijedom i nedjeljom
1. Koji je od mrtvih uskrsnuo
2. Koji je na nebo uzašao
3. Koji je Duha Svetoga poslao
4. Koji je tebe Djevice na nebo uzeo
5. Koji je tebe Djevice na nebu okrunio
Svaku deseticu zaključuješ molitvom:
Moj Isuse oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.
Kod molitve krunice za pokojne mjesto Slava Ocu… moli se:
Pokoj vječni, daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima.
Počivali u miru Božjem. Amen.
Na kraju krunice molimo:
Zdravo Kraljice
Zdravo Kraljice, Majko milosrđa,
živote, slasti i ufanje naše, zdravo!
K tebi vapimo prognani sinovi Evini.
K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini.
Svrni, dakle, zagovornice naša,
one svoje milostive oči na nas,
te nam poslije ovoga progonstva pokaži Isusa,
blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!
i(li)
Moli za nas, Kraljice svete krunice.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se:
Bože, tvoj je jedinorođeni Sin svojim životom, smrću i uskrsnućem dare nam pripravio vječnoga spasenja; podaj, molimo te, da se mi, koji ova otajstva svetom krunicom Blažene Djevice Marije razmišljamo, ugledamo u ono što sadržavaju, a postignemo ono što obećavaju. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen
Anđeoski pozdrav
P. Anđeo Gospodnji navijestio Mariji.
O. I ona je začela po Duhu Svetom.
Zdravo Marijo…
P. Evo službenice Gospodnje.
O. Neka mi bude po riječi tvojoj.
Zdravo Marijo…
P. I Riječ je tijelom postala.
O. I prebivala medu nama.
Zdravo Marijo…
P. Moli za nas, sveta Bogorodice.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se! Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća budemo privedeni. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Slava Ocu… (tri puta).
LITANIJE LAURETANSKE
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, otkupitelja svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice,moli za nas!
Sveta Djevo Djevica, moli za nas!
Majko Kristova, moli za nas!
Majko Crkve, moli za nas!
Majko Božje milosti, moli za nas!
Majko prebistra, moli za nas!
Majko prečista, moli za nas!
Majko neoskvrnjena, moli za nas!
Majko nepovrijeđena, moli za nas!
Majko ljubezna, moli za nas!
Majko divna, moli za nas!
Majko dobroga savjeta, moli za nas!
Majko Stvoriteljeva, moli za nas!
Majko Spasiteljeva, moli za nas!
Djevice premudra, moli za nas!
Djevice časna, moli za nas!
Djevice hvale dostojna, moli za nas!
Djevice moguća, moli za nas!
Djevice milostiva, moli za nas!
Djevice vjerna, moli za nas!
Ogledalo pravde, moli za nas!
Prijestolje mudrosti, moli za nas!
Uzroče naše radosti, moli za nas!
Posudo duhovna, moli za nas!
Posudo poštovana, moli za nas!
Posudo uzorne pobožnosti, moli za nas!
Ružo otajstvena, moli za nas!
Tornju Davidov, moli za nas!
Tornju bjelokosni, moli za nas!
Kućo zlatna, moli za nas!
Škrinjo zavjetna, moli za nas!
Vrata nebeska, moli za nas!
Zvijezdo jutarnja, moli za nas!
Zdravlje bolesnih, moli za nas!
Utočište grješnika, moli za nas!
Utjeho žalosnih, moli za nas!
Pomoćnice kršćana, Moli za nas!
Kraljice anđela, moli za nas!
Kraljice patrijarha, moli za nas!
Kraljice proroka, moli za nas!
Kraljice apostola, moli za nas!
Kraljice mučenika, moli za nas!
Kraljice ispovjedalaca, moli za nas!
Kraljice djevica, moli za nas!
Kraljice svih svetih, moli za nas!
Kraljice bez grijeha istočnog začeta, moli za nas!
Kraljice na nebo uznesena, moli za nas!
Kraljice svete krunice, moli za nas!Kraljice mira, moli za nas!
Kraljice obitelji, moli za nas!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se Gospodine!
– Moli za nas sveta Bogorodice!
– Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se! Dopusti nama slugama svojim, molimo te Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen!
Slika: Rad Kroativki naše zajednice
Sv. Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj
Sv. Jeronim rođen je 340. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Školu je pohađao u Rimu i ondje je kršten. Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Vrativši se u Rim, postao je tajnik pape Damaza i ondje je započeo prevoditi Sveto pismo s izvornika na latinski jezik. Taj prijevod Biblije naziva se Vulgata (tj. popularni, pučki prijevod). Promicao je monaški, samostanski način života, te se nastanio u Betlehemu. Napisao je brojna djela, osobito tumačenja Svetoga pisma. Umro je u Betlehemu 420. godine. Njegov blagdan slavi se 30. rujna. Često se sv. Jeronim prikazuje s perom i knjigom kako radi u spilji.
Danas živi u legendi o lavu koji je ušetao u spilju dok je on radio. Lav je u šapi imao trn, a sv. Jeronim se odvažio i bez straha izvadio trn iz lavlje šape. Lav je izlazio noću da bi se nahranio, te se vraćao sv. Jeronimu kraj nogu. Zapravo je lav sv. Jeronimu služio kao pas.
Sv. Jeronim zaštitnik je cijele Dalmacije i Hrvatske provincije franjevaca konventualaca. Prvi zaštitnik Provincije bio je sv. Serafin, tj. sv. Franjo ranjeni, no tadašnja je uprava Reda tražila da ni jedna provincija u Redu ne nosi ime sv. Franje kao zaštitnika, osim Asiške. Stoga je za ondašnju provinciju Dalmatiae izabran sv. Jeronim Dalmatinac. Poznata je njegova molitva: “Parce mihi Domine quia Dalmata sum” – oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.
Preuzeto s portala: ofmconv.hr
SVETI ARKANĐELI MIHOVIL, GABRIJEL, RAFAEL
BOŽJI VJESNICI DOBRA I BORCI ZA ŽIVOT
Danas jednim blagdanom častimo trojicu arkanđela, posebnih Božjih glasnika, o kojima se govori u Svetom pismu i o kojima je kršćanska tradicija isplela raznih priča i legendi. Nije jednostavno govoriti o anđelima, o tim Božjim nevidljivim ministrima. U njih, neki će kazati vjeruju još samo djeca i skrenuti duhovnjaci. I uistinu, ima onih koji više vjeruju u razne duhove, osobito mračne sile, nego u samoga Boga, a po vjeri sve je u Božjoj ruci i ništa ne može biti bez Boga, ni anđeli, dobri duhovi, ni zli duhovi, demoni, ni sam đavao. Mi kršćani kažemo da ne možemo imati pristup Bogu po nekim drugim moćima, nikakvim utvarama, osim po Isusu iz Nazareta, tom konkretnom zemaljskom i povijesnom čovjeku.
Anđeli su Božja stvorenja, bez tijela, duhovna bića, čiji je smisao da slave Boga, da služe Bogu i pomažu ljudima. Danijel u svojoj knjizi viđenja govori o veličanstvenosti Božjega gospodstva, o mirijadama, nebrojenom mnoštvu koje služi Bogu. I o Sinu čovječjem kojemu se dariva sva vlast. Slično ponavlja evanđelje, dok posljednja biblijska knjiga, Otkrivenje, govori o ratu na nebu, između Mihaela i njegovih anđela i Zmaja, stare zmije, Sotone, zavodnika koji je sa svojim anđelima pobijeđen i zbačen na zemlju.
Sve je ovo dio jednoga vremena u kojem vjernici traže vezu s Bogom. Vjeruju da između dvaju razdvojenih i nepristupačnih svjetova, Božjega i čovjekova, neba i zemlje postoje duhovna bića, dobra i opaka. Bog prebiva u “nedostupnu svjetlu”, a anđeli su oni – Sv. pismo je jasno – u redu stvaranja manji od ljudi, slični su Bogu, ali su bića bez tijela. Oni su Božja moć, sila, energije. Oni su bića svjetlosti, Božjega svjetla. Oni unose svjetlo u ljudski život, prate čovjeka, čuvaju ga na putu. Oni silaze i uzlaze od Boga k ljudima i obratno. Mi smo kao djeca voljeli cjeloviti svijet svemira i živjeli smo sa svim Božjim stvorenjima, životinjama i zvijezdama, travama i puževima, vjetrovima i svemirom. Dolaskom k umnosti mi smo izišli iz zaštite svijeta, postajali smo kao zreli. Možda smo i pregrubo odrastali uništavajući u sebi glasove dobra, anđele Božje i anđele čuvare, anđele koji su nam kao Božji dobri glasnici, navjestitelji opasnosti i dobra, dolazili i govorili – ne nasilu, nego tiho – što trebamo činiti.
RAFAEL – JE ANĐEO ČIJE IME ZNAČI “BOG LIJEČI”.
[U islamu spada u četiri velika meleka; zove se Israfil koji će puhanjem u rog označiti kraj svijeta i najaviti sudnji dan.] Rafael je kršćanima poznat iz Tobijine knjige kao anđeo koji vraća vid starom Tobiji i prati mladoga Tobiju na putu. On je Božja moć koja tjeskobnom čovjeku pokazuje put, otvara oči slijepome. Rafael je zaštitnik slijepih, dobri duh sretnoga susreta mladića i djevojke, uopće zaštitnik sretnoga susreta, zaštitnik medicinskih sestara, liječnika i putnika.
I nama djeluje često da je naš put zatvoren, nekima i da nam je budućnost zatvorena, da se nemamo čemu nadati. Nekima se uslijed velike patnje, uslijed osamljenosti, uslijed nezaposlenosti ili uslijed raznih poraza i gubitka, zatvore oči, ugase nade, čovjek smrkne svoje lice, povuče se u sebe. A negdje iz nas i oko nas ipak dolazi glas, tihi ali moćni Božji glas, koji nam kaže: Bog liječi, Bog vodi povijest, Bog je gospodar tvoga života.
Možemo li čuti taj glas, možemo li čuti svoga anđela kojega Bog šalje i kaže da je on konačni liječnik svih? Ljudi ne uspijevaju do kraja svojim zlom ovladati ovim svijetom. Rafael znači: Bog nas prati na našem putu – svakoga od nas pojedinačno. Rafael – Bog otvara nam oči za ljepotu života u našim dosadama, otvara dušu za širinu horizonata u našim skučenostima, za radost svakodnevnoga rada, za sreću života s bližnjima koji su nam možda dojadili. Bog jedini liječi tmine naše sljepoće, naših zamora i odustajanja. Rafael je Božji duh u nama koji nam kaže da ne odustajemo od susreta s ljudima; i na naš životni put Bog šalje životnoga druga, ženu, muža. Ne treba se strašiti rizika budućnosti, ni života zajedno. Bog nas ne ostavlja, nego nas prati svojim dobrim duhom.
GABRIJEL JE ANĐEO GLASNIK.
Znamo ga iz biblijskoga teksta o Zahariji: govori mu da će mu žena Elizabeta roditi sina Ivana; znamo za Gabrijela koji donosi blagu vijest Mariji u Nazaret i najavljuje rođenje Spasitelja, Emanuela. Gabrijel znači “moja je moć Bog”, “moj je ratnik Bog”. Neke vjerske tradicije vjeruju da Gabrijel nosi veliku trubu kojom će objaviti Sudnji dan i dolazak Boga, a kršćanska i islamska tradicija ga također opisuje kao vjesnika ili glasnika, pa ga se često naziva “anđelom glasnikom”. [Džibril je u islamu dostavljač svih Božjih objava vjerovjesnicima i poslanicima, izvršitelj Božjega gnjeva nad nevjernicima i vođa svih anđela.] Ima u nama jedan dio nas, ako ga nismo uspavali, ako ga nismo zatrpali svakodnevnim brigama i svojom umišljenošću, svojim zlom, kada čujemo Božjega glasnika u našem životu. Možda u snu kao što se Bog Josipu javio, i kazao Na boj se!, možda kao Mariji kad je došao i posredovao Božju poruku.
I nas Božji glas poziva na nama nemoguće, na ono teže, na ono što djeluje u ljudskim računicama ludo. I nama se javio da možda napustimo svoj grad i župu u vremenu rata i herodâ, da se vratimo iz svoga Egipta, da preuzmemo ovo poslanje i službu, ali dolazi vrijeme kada se trebamo vratiti, znajući da nikada ne cvatu ruže, kada se trebamo odlučiti za novi život, na obraćenje, na darivanje života, na jedan dugi put – za drugu budućnost. Božji glasnik nam dolazi i naviješta: Moja je moć Bog. Moja je snaga moj Gospodin. Kada bismo i mi poput Zaharije makar i sa sumnjama povjerovali Božjem glasniku da će se ono staro obnoviti, kada bismo se izručili Bogu poput Marije i Josipa oživio bi naš stari život, naš zapušteni kraj, naša sela. Naravno, ne ide to ništa preko noći, ali sigurno za neko vrijeme.
MIHAEL ILI MIHOVIL
se od svih anđela izgleda najviše štuje u Crkvi. Vjerojatno jer ga vjernička tradicija i imaginacija smatra najvećim borcem, i slika ga se s vatrenim mačem i vagom. On je anđeo Božjega suda nad zlom, djelitelj pravde. Zaštitnik policije, zaštitnik reda, Božjega reda i Božje pravde. [U islamu se zove Mikail i zadužen je za sve procese u svemiru i prirodi, od kretanja zvijezda, oblaka i vjetra do rasta biljaka.] Prvi je koji ustaje na nepravdu i ustaje protiv naoči daleko moćnijeg zla da zaštiti Božji red i ugroženoga čovjeka.
Mihael, paradoksalno, nije anđeo ratnik nego anđeo Božjega mira kojega zli ne mogu podnijeti. Njegovo ime znači: “Tko je kao Bog!” Nitko! Anđeo nema mača, jer je bez tijela; nema krvi, kako smo mi skloni misliti. Volimo ga jer doista postoje trenuci zla kojemu se, tako nam izgleda, ne možemo oprijeti, zato pozivamo Božju silu i providnost. Ako se Mihaela prikazuje s ognjenim mačem i vagom, to je Božji mač, ne naš stvarni mač, jer anđeo je Božji duh, Božja sila. A vaga se veže uz našu kršćansku tradiciju da kada čovjek umre, arkanđeo Mihael nosi dušu Bogu i važe je pred Bogom. Za Mihaela je važno da pokazuje kako i najveće zlo ne može pobijediti dobro.
Čitamo u posljednjoj biblijskoj (novozavjetnoj) knjizi, u Otkrivenju, o Mihaelu koji je zametnuo rat protiv Zmaja, onoga koji želi proždrijeti dijete koje se ima roditi od žene, koji želi napakostiti ljudima, moru i kopnu, zvijezdama i zemlji. I Mihael i njegovi pobjeđuju ga. Taj se Zmaj opisuje kao đavao, sotona, tužitelj svoje braće. A oni su ga pobijedili ne mačem nego “Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva jer su prezreli svoj život sve do smrti.”
Mihael je Božji anđeo snage pred zlom, zlom krive optužbe i svakovrsnih opakosti. Nema sumnje, jedno od najveći poteškoća ljudske povijesti i čovjeka pojedinačno jest pitanje zla. Zlo je ovdje predstavljeno kao laž i pred samim Bogom; to je slično kao doći moliti se Bogu, a najopakije izmišljati i lagati o svome bližnjemu. To je zlo iznimno snažno, ono najgore jer ne podnosi dobro; zlo koje nije bez pameti ali koje premda zna ne voli nikoga, ni Boga. Može se čak bojati Boga ili dobrih ljudi, može ih i poštivati, ali ih ne voli – što je zlo opakije, sve manje ljubi ikoga. Iz toga zla nastaju onda isključivanja, odstranjivanja, ubojstva. Mnogi ljudi se straše zla. Ali ono je skriveno, privlačno, zavodljivo, zamamnije i lakše od dobra. Zlo tako nekada probija u čovjeku da čovjek to i ne osjeća, uspavao se, osalio se u savjesti, grijehu i opakosti. Mihael je onaj glas u čovjeku koji se tome hoće usprotiviti i govori nam da nema kompromisa sa zlom, da ne popuštamo ni pred onim najmanjim. Put nam je pokazan: Janje, Isus na križu, i naša patnja i nevolja, ali sa smislom, s ljubavlju, nikakva žrtva zbog puke žrtve. Pismo kaže da se zlo pobjeđuje ”riječima svoga svjedočanstva”, dakle riječima koje nisu licemjerne, nego potvrđene životom, riječima koje ne kalkuliraju, nego ustaju protiv zla za dobro i po cijenu života, zato se i kaže za te svjedoke Isusove da su ”mrzili svoj život do smrti”, da su ga bili spremni dati za dobro.
Vrijedi se prisjetiti da za nekoga i od ljudi kažemo da je lijep kao anđeo, dobar kao anđeo. Kažemo za nekoga da je naš anđeo pratitelj, anđeo čuvar. Za nekoga opet kažemo slično da je dobri duh kuće, da je dobar duh naše zgrade, našega susjedstva, naše obitelji, naše zajednice. A susrećemo ljude za koje kažemo da su nemirna, nesređena, izopačena duha; neki koji nose nešto negativno sa sobom, neki zao duh, neke podjele, neki smradoluk, neku negativnu energiju. Naravno, nismo suci ljudi, Bog je posljednji sudac, ali važno nam je da shvatimo da su Božji anđeli Božji dobri duhovi, kao duhovni ministri, duhovne službe Božje – ljudima na korist. Prepoznat ćemo ih povrh svega po ljudima koji unose dobru atmosferu, koji oko sebe šire dobrotu, mir, kritiku zla, jer su ono zahvaćeni i praćeni Božjim duhom, pa sami postaju nositelji dobroga duha.
Ovaj nas blagdan svetih arkanđela potiče da se otvorimo Bogu, Božjim dobrim silama, Božjoj moći da nas prati. Da i mi poput Rafaela budemo ljudi koji su nevidljivi a korisni suputnici svojim bližnjima; koji će čuti svoga anđela Gabrijela što treba činiti u vremenima dilema i odlučiti se za teže; da i mi drugima budemo nenasilni Božji glas da drugi slijede Isusa Krista i čine dobro; da se i mi uključimo u duhovnu struju Mihaela pravednog, da ustajemo na zlo, da svoj život promatramo kroz život i križ Isusa Krista, i da dajemo beskompromisno svjedočanstvo protiv laži, protiv svih demonskih sila.
Kako je lijepo širiti Božji duh, kao da smo u pratnji Božjih anđela kada hodimo ovim svijetom. Rafael – anđeo duševnog i duhovnog zdravlja, Gabrijel – anđeo jake, vesele i radosne vijesti, poruke nade; Mihael – anđeo unutarnjeg i vanjskog mira, koji se ne straši nikoga i ničega nego nasljedujući Isusa nepatvoreno i iskreno kroči ovom zemljom.
Mir, pravi mir, neka nam Gospodin udijeli, valjalo bi uvijek moliti kada se sjetimo anđela Mihaela, svoga zaštitnika. On je kao Božja nepobjediva snaga u nama, sigurnost našoj duši, jakost našem tijelu i mir našem vremenu. On nam pomaže izdržati u dobru, biti postojan.
Fra Ivan Šarčević: Sveti arkanđeli Mihovil, Gabrijel, Rafael | Božji vjesnici dobra i borci za život – Polis.ba
Slika je preuzeta s portala: bitno.com
Sveti Vinko Paulski
Vinko Paulski rođen je 1581. godine u Pouyu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600. godine. Sav svoj život služio je siromasima, bijednicima i odbačenoj djeci. Umro je u Parizu 1660. godine kad je jutarnje zvono pozivalo na molitvu. Godine 1729. proglašen je blaženim, a 1737. svetim. Papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih karitativnih djelatnosti. Osnovao je bratovštine kršćanske ljubavi, Družbu misionara i Kćeri kršćanske ljubavi. U liturgiji se slavi 27. rujna.
Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.)
Sveti Vinko bio je sin siromašnog gaskonjskog seljaka. “Moj prvi zanat bio je pasti stado mog oca”, nije se ustručavao izjavljivati. Zaređen je za svećenika s 19 godina. Inteligentan i snalažljiv, uspijevao je u radu i napredovao u karijeri. Bio je odgojitelj u grofovskoj obitelji de Gondi, milostinjar kraljice Margarete de Valois, osobni prijatelj i savjetnik kraljice Ane Austrijske, duhovnik svih francuskih galijaša, boravio je među bogatašima i na kraljevskom dvoru. Samo je čudo milosti Božje da je Vinko i u tom društvu krenuo putem svetosti.
Briga za siromahe i bolesnike
Vođen Duhom Svetim Vinko je shvatio da mora svoj život posvetiti potrebitima, najbjednijima. U Francuskoj je u to doba bilo mnogo siromaha i beskućnika. Plemstvo, vodeći stalež, propadalo je i ginulo na bojnim poljima i u dvobojima. Veleposjednici su vodili vjerske ratove protiv protestanata koji su dobivali sve više pristalica. Biskupi su se otimali za bogate biskupske nadarbine. Niže svećenstvo je živjelo u neznanju i zaostalosti. Svi su iskorištavali narod, a nitko se za njega nije brinuo. Vinko Paulski je to sve vidio i razmišljao kako pomoći Crkvi i Francuskoj.
Već kao župnik u Chatillon-u osnovao je prvu bratovštinu kršćanske ljubavi (1617.) koja je imala zadaću da se brine za siromahe i bolesnike u župi. Nadzor nad takvim bratovštinama koje su se širile i po drugim župama povjerio je Lujzi de Marillac.
Na prijedlog gospođe Goussolt osnivao je i bratovštine gospođa kršćanske ljubavi čije su članice bile većinom iz visokoga plemstva. One su revno dvorile bolesnike. Njihove milostinje su bile obilne, a djelovanje uspješno. Općenito, u životu sv. Vinka žene su igrale važnu ulogu. Bile su mu suradnice, savjetnice i novčano su ga pomagale. Bez njih bi mogao malo ili ništa učiniti.
Uz pomoć grofice de Gondi osnovao je i Družbu svećenika misionara – lazarista koji su na njezinim imanjima seljacima držali misije. Kuća u kojoj su stanovali zvala se Kuća sv. Lazara, pa su po njoj misionare prozvali lazaristima. Kasnije su misionari u Kući sv. Lazara održavali duhovne vježbe za siromahe i tako ih pridobivali za čestit kršćanski život.
Crkva se kroz stoljeća oslanjala isključivo na redovnike. Redovnice su bile odijeljene od svijeta i života strogom klauzurom i svečanim zavjetima. Nije im bilo dopušteno baviti se apostolatom, kao što je njega bolesnika i poučavanje mladeži izvan samostanskih zidina. Sveti Vinko je prvi koji je uključio redovnicu u aktivni apostolat.
U želji da pomogne siromasima Vinko je u suradnji s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi i poslao ih u bolnice, staračke domove, sirotišta i župe. Gospođe i kćeri kršćanske ljubavi preuzele su u Parizu i brigu za nahočad.
Vinko je ljubio siromahe, ali nije prezirao ni bogataše. Sve što je od njih dobivao davao je siromasima, koje je nazivao “naši gospodari”. Za sebe i svoje dvije družbe nije tražio ništa.
“Njegov je život bio Evanđelje”
Vinko je bio ponizan i jednostavan u govoru i vladanju. U radu je bio neumoran. Obnovio je vjerski život. Bio je najspretniji, a možda i najveći reformator klera. Njegovom zaslugom osnovana su sjemeništa. Njegov utjecaj bio je velik među redovnicima i redovnicama, svećenicima i biskupima.
Vinkov je život bio plodan. Ako bi i nestale njegove ustanove, ostao bi on, Vinko Paulski, neiscrpivi izvor duhovnog bogatstva, o kojemu Andrè Frossard kaže: “Njegov je život bio Evanđelje”, ili “Gospodin Vinko ostaje neusporedivi vođa na putu ostvarenja ljubavi prema Bogu i prema čovjeku“.
Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bijednima i nesretnima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odijeliti od poštivanja. Snagu za sve ovo crpio je pred Presvetim. Njemu je jedino bilo važno ne izgubiti u djelovanju kontakt s Bogom. Vodilo ga je bezgranično povjerenje u Božje vodstvo i Božju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Sve je prihvaćao u istinskoj poniznosti. Govorio je svojim sestrama: “Vi nastavljate djelo Isusa Krista i dužne ste postati mu slične.”
“Kako bi naš Gospodin o tome prosuđivao? Kako bi se On ponašao u takvom slučaju? Što je On o tome rekao?”, pitao se često sv. Vinko, tako da je to postalo “kraljevsko pravilo” svih njegovih čina. Jezgra je, dakle, Vinkove duhovnosti raditi kao Isus Krist. Neka to bude i “kraljevsko pravilo” njegovih duhovnih kćeri, sestara milosrdnica!
Preuzeto s portala sestara milosrdnica: www.milosrdnice.hr